niz paukovu nit maya

Niz paukovu nit: poglavlje II

II

„Manjak inspiracije?”

Glas me je iz drijemeža vratio u stvarnost gdje mi je trebao tren da se sjetim kako sam se zatekao tu, u avionu. Kupio sam kartu odmah nakon posjete osmonogog gosta. Tri presjedanja i činilo mi se čitava vječnost sjedenja u avionu i po čekaonicama aerodroma, što mi je donijelo neispavanost i glavobolju nalik udarima čekića unutar moje glave, ali vrijedilo je. Vraćao sam se domu. Ili tamo gdje je nekada bio.

Činilo se da je muškarac u sjedištu pored mene, vodnjikavih očiju skrivenih iza naočala debelog okvira, mojih godina. Kosa na tjemenu tanka i rijetka toliko da se vidjela blijeda koža glave. Na tankim usnama titrao je osmijeh. Topao i prijateljski.

Pogledao sam ka laptopu na svom krilu. Prvi članak od mog povratka iz Iraka, nakon eksplozije. Urednik me je pitao da li sam siguran da želim to. Spustio mi je ruku na rame i pogledao me kao otac što me je gledao nekada kada bih mu se požalio na nešto i potražio savjet. „Uzmi vremena i oporavi se“, rekao je. „Tekst može sačekati.“

Bio je u pravu, kao i obično. Ja sam bio taj koji je tvrdoglav, uvijek glavom kroz zid ma koliko to bilo loše po mene. Počeo sam sa istragom o mutnim poslovima koji su se odvijali u separeima nekoliko uglednih restorana, sklapani između uglednih ljudi iz gradske vlasti i kriminalnih šefova. Posao koji me je mogao koštati života zbog čega sam vjerovatno i toliko jurio za pričom.

Kursos je treptao u mjestu na kraju nekoliko ispisanih redaka. Napisano bih obrisao, pa zurio u treptaj na početku stranice očekujući da se iz njega počnu nizati rečenice. Nije išlo.

 „Ne toliko manjak inspiracije, koliko su mi misli raštrkane.” Uzvratio sam umornim osmijehom i sklopio laptop ne želeći više trošiti vrijeme.

„Znam kako ti je“, odvratio je vraćajući pogled na displej svog računara. „Trebao bih raditi na jednom projektu”, nastavio je dok je gasio prozore programa, „ali ne mogu se koncentrirati. Supruga mi je rekla da je Ella bolesna i…”

Fotografija porodice izroni s radne površine; on, sitna žena mišjeg lica oivičenog slamnatom kosom, sivo-plavih očiju nalik njegovim i dvije djevojčice; jedna u njenom, druga u njegovom naručju, koja je skrivala lice rukom i stidljivo provirivala kroz prste. Obje su ličile na oca. Odavali su izgled tipične sretne porodice iz predgrađa, s tim osmjesima na licima. Skoro da sam bio ljubomoran na njega.

„Lijepa porodica”, rekao sam. Okrenuo sam se ka prozoru s nadom da će moj suputnik shvatiti da mi nije bilo previše do razgovora. Prevario sam se.

„Hvala“, osmjehnuo se. „Ovo je Ella. Trenutno je bolesna, ima temperaturu i povraća kako mi supruga reče prije nego smo uzletjeli.“ Prstom je pokazao na curicu u svom naručju. Nije imala više od četiri, možda pet godina. „Ovo je Ariel, a ovo je Jane, supruga. Ja sam Glenn.” Nespretno mi je pružio ruku.

„Sean. Drago mi je.”

„Oženjen si?”

Odmahnuo sam glavom. „Nekada bio, u nekom drugom životu.”

Glenn se uzvrpoljio kada je čuo odgovor. „Oprosti…”

Doimalo se kao da mu je istinski neugodno što se dotakao te teme, vjerovatno svjestan da je postao previše prisan s potpunim strancem u čiji se život nije imao pravo miješati.

Odmahnuo sam rukom. „Ne, u redu je.“

„Nemate djece?” Ovaj put je opsovao u bradu. „Izvinjavam se još jednom. Previše zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto. Imam običaj to raditi. Nisam mislio ništa loše. Samo…“

Njegovo pitanje je uzburkalo vode u čije dubine je bilo zabranjeno ići.

 „Ne, nažalost”, prekinuo sam ga.

„Žao mi je.“

„Nema ti zbog čega biti žao. U redu je.“

Promrmljao je još jedno izvinjenje i okrenuo se ka laptopu pretvarajući se da radi. Više nisam obraćao pažnju na njega. Gledao sam kroz okrugli prozor u prizor koji je oduzimao dah. Desetinama hiljada metara iznad tla, plovili smo morem oblaka obojenih nijansama ružičaste i plave, ka zalazećem suncu, što je ostavljalo dojam da letimo prvom klasom do Kraljevstva nebeskog.

Zaronivši u te talase, potonuo sam u razmišljanja o prekinutim prijateljstvima i zaboravljenim obećanjima. Razmišljao sam o onima koje sam ostavio: Nathanu i Jimmyju, Anni i Mayi. Kroz godine, nekoliko puta sam dolazio u iskušenje da im se javim, ali sam odolio jer se nije imalo šta reći. Osjećao sam se kao da sam ih iznevjerio, krajnje sebično ih prodao za vlastiti mir, međutim samonametnuto izgnanstvo u tom trenutku bila je jedina ispravna stvar za uraditi. Ostanak je značio propast mene, mada je i odlazak bio kraj u jednu ruku. Stari Sean je morao da umre, kako bi novi Sean počeo da živi.

Mislio sam da ću odlaskom ostaviti prošlost i cijeli paket koji ide s njom. Ostavio sam ljude od krvi i mesa. Sve ostalo sam ponio na leđima poput Atlasa. Cijeli jedan svijet pokriven plaštom vječne noći, nastanjen stvarima kojima tu nije mjesto. Ponio sam uspomene i sjećanja, snove i košmare. Trebalo mi je vremena da to potisnem u mrak, zatvorim vrata i bacim ključ.

Mada sam se trudio ne razmišljati o onome što se desilo u stanu i snovima koji su prethodili tome, misli su se vraćale u kišnu noć, mokre ulice i pozorišni komad u sobi. Zazirao sam od ideje, rođene prije nego sam ušao u avion. O razlogu iza svega. Lagao sam se jer to sam najbolje znao. Istina je imala ukus pelina i teško se gutala. Želio sam je odagnati od sebe jer previše je smrti bilo oko mene.

„Dobra večer, želite li piće?“, začuo sam zvonki glas.

Podigavši glavu vidio sam prijatan osmijeh i bademaste tamne oči koje su otkrivale azijsko porijeklo. Podsjećala me je na Mayu. Na zlatnoj pločici zakačenoj na bordo uniformu pisalo je „Vanessa“.

Tullamore Dew. S ledom“, odgovorio sam umorno.

Uzeo sam piće uz klimanje glavom i osmijeh. Uzvratila je i otišla dalje.

Vratio sam se nebu napuštajući mikrokosmos aviona. Ostavio sam Glenna i njegovu porodicu. Ostavio sam dječaka koji je sjedio prekoputa i igrao se oponašajući pucanje i ubijanje putnika prstom, kao i njegovog oca koji je za to vrijeme čitao berzanske izvještaje, ne obraćajući pažnju na dijete. Lika koji je hrkao nekoliko redova iza mene više nisam čuo niti sam vidio plavušu čiji bih pogled povremeno uhvatio prije nego bi se vratila čitanju knjige čiji naslov na šarenim koricama nisam mogao odgonetnuti. Sve to je prestalo da postoji dok su moje misli jurile ka njoj.

Mayi.

Upoznao sam je u zadimljenom studentskom klubu, na svirci posvećenoj Kurtu Cobainu  koji nas je odlučio napustiti par godina ranije. Neko bi rekao da nas je spojila puka slučajnost, nešto s čim se ne bih složio barem ne sada nakon svega što sam prošao. Život na Istoku mi je donio nove spoznaje. Kosmičko tkanje naših života koje zovemo sudbinom sadrži čvorove, raskršća s kojih krenemo stazama koje ni u snu ne bi odabrali. Tako upoznamo određene ljude, od njih učimo i podučavamo ih, postanu dio naših života makar na kratko. Stvaramo nove niti u tapiseriji.

Te noći sam se pokušavao probiti kroz gužvu, gurajući ljude oko sebe držeći plastične čaše s pivom iznad sebe kada je na mene naletio jedan od pijanih studenata. Maya je bila ta po čijim grudima sam prosuo pivo koje sam nosio na što mi je uzvratila litanijom psovki. Gledajući je kako, tako sitna, stoji ispred mene i još me bode prstom u grudi bez trunke straha mogao sam se samo osmjehnuti uz izvinjenje. Metar i šezdesetpet centimetara žive vatre, često je znala reći u danim koji su slijedili kada bi mi se objesila oko vrata.

Ipak, njene krupne oči su bile te koje su me kupile. Oči koje nisu znale slagati. To sam naučio uz nju.

„Zašto se smiješ, idiote?“

„Oprosti, molim te. Nije mi bila namjera.“ Pružio sam joj ruku i predstavio se.

Prihvatila ju je s podozrenjem izgovarajući svoje ime.

„Ipak si stvarna“, rekao sam.

„Molim?“

„Tvoje ime. Maya. Na sanskritu znači iluzija.“

Crte lica su joj omekšale.

„Šta kažeš da počnemo ispočetka? Ovaj put da popijemo piće, umjesto da ga prospem po tebi?“

Nasmiješila se.

Tu sam noć ostavio Nathana i Jimmyja djevojkama s obližnjih koledža i otišao s njom.

S drugim djevojkama bih narednog jutra ustao i otišao bez pozdrava, išunjao se da izbjegnem nelagodu, ali s njom je bilo drugačije. Probudila me je jecajima. Grčevito je stezala posteljinu mokru od znoja, i prevrtala se po krevetu mrmljajući u snu. Zbog suza i prosutih fragmenata košmara to je bio prvi put da sam nekome poželio smrt. Stisnuti mu vrat i gledati kako mu se život gasi u očima. Želja koja je godinama nakon toga tinjala.

Ne znajući šta da radim, zagrlio sam je i privukao sebi šapućući da će sve biti u redu. Malo po malo, grč je popustio, a ona se obavila oko mene. Isprepleteni smo i zaspali. Kada sam se ponovo probudio, krevet je bio prazan. Mayu sam pronašao u kuhinji. Sjedila je pored prozora, obgrljenih koljena i odsutno gledala napolje. Kada sam ušao, pogledala me je i upitala da li je pričala u snu. „Nekada imam običaj to raditi“, rekla je.

Nisam joj ništa morao govoriti. Baš kao što su njene oči otkrivale sve, tako je na mom licu uvijek čitala istinu.

„Idi“, rekla je. „Molim te.“

Ali nisam poslušao. Nije mi dopuštao urar što je čučao u meni. On je volio proučavati i popravljati slomljene stvari poput časovnika koji je kucao u njoj. Sjeo sam pored nje, spustio ruku na njeno boso stopalo. Osmjehnula se govoreći kako je to loša ideja.

Noć za noć, skupljao sam komade njenih noćnih mora, sklapajući užasnu sliku ružne glave izronjene iz mulja prošlosti. Jednom sam probao pričati s njom o tome. Zatvorila se poput školjke, ne dopuštajući riječima da izađu nakon čega to više nikada nisam spomenuo. Mogao sam samo da bdijem nad njom u noćima što su slijedile, kako bih otjerao loše snove ako bi se pojavili. Posmatrao bih je dok je spavala; ožiljke na njenim ručnim zglobovima i podlakticama, tetovaže po tijelu. Linije njenog lica što su se mijenjale u snu. Ponekad bi se uspomena, inače zaključana u trezorima njenog uma, otela s lanca u trenucima opuštenosti, a ja bih je uhvatio. Želio sam izbrisati stvari koje su je proganjale, ali moja uloga nije bila ona čuvara vremena jer tok vremena se nije mogao vratiti.

Maya je bila jedna od onih djevojaka u koju se lako zaljubiti. Osvajala je postepeno neupadljivom ljepotom; ovalnim licem su dominirale blago ukošene, krupne smeđe oči ispod gustih, dugih obrva. Dar njenih predaka s majčine strane. Ponekad se činilo da su samo one postojale na licu, prolazi koji bi me odveli ka nepoznatim svjetovima. Barem su meni tako izgledali u polumraku njene sobe kada bi ležali u krevetu okrenuti jedno ka drugom. Prćasti nos i usne, koje bi tvorile neodoljiv osmijeh otkrivajući zube naglašenih kečeva svaki put kada bi se raširile, samo su pojačavali neupitan šarm.

Energija kojom je isijavala i radost djeteta kojima bi ispunila prostoriju, osvjetljavajući je i u najgorim trenucima, privlačila je muškarce i žene podjednako, kao što svjetlost ulične svjetiljke privlači noćne leptire. Zbog te slobode koju je posjedovala, čovjek bi pao na nju.

Rijetki su znali da je to iluzija. Maya je bila usidrena za prošlost, ptica potkresanih krila što je živjela u kavezu kojeg je sama podigla oko sebe. Iza fasade je živjela tvrdoglava djevojčica koja je odbijala odrasti, jer bi to značilo suočavanje s vojskom demona koji su hodali njenom sjenom. Stoga je radije živjela iza zidina svijeta koji je sagradila, pokušavajući otjerati košmare na sve pogrešne načine, odbijajući prihvatiti istinu.

Poput prirode, smjenjivala je svoja četiri godišnja doba. Upoznao sam je u proljeće, možda sredinom aprila, veselu i razigranu. Kada bi nastupilo njeno ljeto tada bi bila neukrotiva poput vjetra, nesputana i divlja. Težila bi ka boljoj sebi, neopterećena teretom prošlosti koji je vukla, a onda bi s dolaskom Mayinog septembra postajala mračna i što je jesen više odmicala, tako bi i ona tonula i nestajala nošena oktobarskim vjetrovima tuge. Tada su u ljupkoj glavi vođeni ratovi demona i anđela, naginjući tasove svijesti čas u jednu, čas u drugu stranu.

Jedno vrijeme bio sam mir za njene nemire. Čovjek s ključem od slobode koji je poznavao smjene njenih godišnjih doba. Pokušao sam ih ukrotiti, otjerati mrak, ali bezuspješno. Svaki put bi priča bila ista. Naposlijetku, iscrpljen ciklusima ličnosti, jednostavno sam odustao.

Dugo sam razmišljao o tome. Pokušavao pronaći smisao, rješenje, ali sam vidio samo donkihotovsku borbu s vjetrenjačama njenog uma, te sam stoga mogao uraditi samo jedno. Povući se, ne želeći u svemu tome priznati sebi da sam bio jednako promjenjiv kao ona, samo što su moje bitke bile drugačije.

Našao sam je golu ispred platna u noći našeg kraja. Voljela je tako slikati, ne mareći previše za mrlje po koži ili kosi vezanoj u punđu. Tako se osjećala nesputano. Posmatrao sam kako joj ruka smireno vodi kist po platnu.

Slikarska platna su bila jedini spas u zimama njene prirode. Po njima je slikala priče o košmarima i bolu koji su dolazili s nemirnim noćima. Ponekad bi mala djevojčica velikih snova i nevjerovatne mašte na njima slikala svjetove nepoznate čovjeku.

Stojeći iza nje, gledao sam u rađanje još jednog svijeta, floru jarkih boja i životinje neobičnih oblika. Neko bi rekao proizvod napuklog uma, izmučenog morama i drogama, ali ja sam znao bolje.

„Nevjerovatno“, rekao sam fasciniran prizorom. „Ti svjetovi što ih izmišljaš… Tvoja mašta… Prosto nevjerovatno.“

Nije davala znak da me je primijetila. Samo je nastavila slikati, a onda je progovorila: „Zašto misliš da ih izmišljam?“

Okrenula se. Nekoliko mrlja boje krasilo joj je grudi i stomak. Spustila je pribor i podigla se.

Znao sam šta slijedi. U takvim trenucima tražila je utočište u meni, baš kao što sam ga ja tražio u njoj. Spoj dva tijela donosio je sigurnost. To je barem na kratko tjeralo demone i činilo je živom.

Progutao sam pljuvačku gledajući je kako mi prilazi. Svakim korakom osjećao sam kako mi se kurac diže.

Podigla je ruku i pomilovala me po obrazu. Niz haotično razbacanih sitnih ožiljaka bijelio se na podlaktici. Propela se na prste i poljubila me. Isprva sam se opirao, ali sam popustio. Privukao sam je sebi osjećajući kako mi krv kola užurbano. Osjetio sam dodir na nabrekloj kiti. Tražila je način da je oslobodi. Odgurnuo sam je.

„Ne“, odrečno sam rekao. Pokušao sam sakriti kolebanje u glasu. „Ovo između nas… Mora prestati.“

Otišao sam kao ljubavnik, ostao sam kao prijatelj ili sam barem tako sebe lagao jer sam zakazao i na tom polju. Ono što nije mogla dobiti od mene, tražila je na drugim mjestima, pa se vratila pogrešnim načinima i kratkotrajnim utjehama vrele puti. Nestajala bi danima, čak i mjesecima, a onda bi došla, promjenjiva kao njena godišnja doba i jednako neuhvatljiva. Gledao sam je kako se gubi u svojim lutanjima, čekao da se dozove i konačno shvati da spas neće pronaći u tome, već da će, na kraju, potonuti do dna. Umoran od toga, okrenuo sam se sebi, svom mraku i bitkama koje sam vodio. Tada nisam shvaćao koliko sam pogriješio misleći da sam jači od nje.

Trznuo sam se kada mi je Glenn spustio glavu na rame. Zavidio sam mu na tome, tom mirnom snu u koji je utonuo jer smo san i ja ponovo postali neprijatelji po ko zna koji put. Na tren sam ga poželio probuditi, da se odmakne od mene i prestane hrkati, ali sam se predomislio i pustio ga da spava. Nije on bio kriv što sam vodio rat sa snom.

Avion je klizio kroz noć ka odredištu, većina putnika je spavala i tek su neki gledali TV sa slušalicama na ušima.

Pogledao sam čašu u ruci. Led se odavno otopio od topline dlana. Sasuo sam niz grlo to viskija što je ostalo. Toplina me ugrija iznutra i proširi se tijelom. Godilo mi je. Cigareta bi prijala više. Prsti su me svrbjeli, žudeći da se poigraju s njom. Nisam zapalio otkako sam došao na aerodrom i već sam osjećao krizu. Trebao mi je nikotin da me smiri, barem na tren.

Namjestio sam se udobnije, trudeći se da ne probudim Glenna. Odsutno se igrajući čašom u ruci, pogledao sam u noćno nebo i oblake iznad kojih smo letjeli.

Glas kapetana objavi da ćemo uskoro sletjeti i pogled mi skrenu ka dnu prolaza između sjedišta. Stajala je na ulazu u odjeljak za stjuardese. Nisu je primjećivale, prolazile su pored nje i kroz nju, namještale se na svojim sjedištima, spremajući se za slijetanje. Uputila je sjetan osmijeh i tužan pogled u mom pravcu, od kojih se koža naježi i drhtaj mi prođe tijelom, a onda kako dođe, tako i ode, na trepavicama očiju kada sam ih sklopio pitajući se gdje je.

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama.

Niz paukovu nit: poglavlje I

31. October 2022.

Niz paukovu nit: poglavlje III

4. November 2022.