niz paukovu nit maya

Niz paukovu nit: poglavlje I

माया (māyā)

magija, iluzija 

 

Za nju, djevojčicu s cirkusom u glavi

 

I

 

Smrt nije kraj već novi početak jer život uvijek pronađe način da se vrati. Smrću zvijezde rađa se crna rupa, raste sporo i nezaustavljivo guta sve pred sobom kriveći vrijeme i prostor. Tako iz smrti nastaje život, iz života smrt.

Ista je stvar s prošlošću od koje se bježi. Raste poput crne rupe sve dok se jednog jutra ne probudiš na rubu provalije zureći u ambis na čijem dnu boravi sve ono što si mislio da si ostavio na drugom kraju svijeta. Mene je sustigla u pustinji, nakon što sam godinama živio u laži sigurnosti.

Terenac je škripao svakim pregaženim kamenom na drumu, ma koliko se Milad trudio da ih zaobiđe, povremeno psujući u bradu prekidajući pjevanje pjesme koju je glasno slušao od jutra. Nije mi smetalo, jer sam se u mislima izgubio u suncem spaljenom prostranstvu što se pružalo kilometrima oko nas, među stijenama i pješčanim dinama.

Učinilo mi se da ga čujem kako mi se obraća.

„Molim?“

„Djeluješ povučeno.“

„Više nego inače?“

Nasmiješio se istini. Rijetko sam progovarao u toku naših putovanja, čak i kada bi stali, više sam slušao. Upijao sve ono što mi se pružalo.

„Ko mi je kriv što hoću da započnem razgovor s tobom.“

Tada sam vidio ženu pored puta. Skuti bijele haljine su se uvijali oko njenih nogu. Pramenovi tamne kose poput pipaka su prekrivali njeno lice, no nije ništa poduzimala da ih skloni. Pogledao sam u retrovizor kada smo je prošli. Pratila nas je pogledom.

„Stani!“ Stisnuo sam Miladovu ruku.

Zbunjen mojim urlikom, pritisnuo je kočnicu zaustavljajući Range Rovera u oblaku prašine koja sakri sve oko nas.

„Šta se desilo? Jesi li poludio?“ Gunđao je iza mene dok sam iskakao iz vozila.

Pošao sam u pravcu odakle smo došli, tamo gdje je tren prije stajala žena.

„Šta radiš? Kuda ideš?“, Milad je vikao za mnom. „Seane! Nije sigurno. Stani!“

Nisam ga poslušao. Nastavio sam do mjesta na kojem sam je vidio. Tražio sam otiske njenih stopala u pijesku, bilo koji dokaz njenog postojanja, no nije bilo ničega. Nestala je kao da nikada nije ni postojala. Miraž.

Osjetio sam dodir po ramenu. „Seane… jesi li dobro?“

„Žena…“, prevalio sam preko usana.

„Kakva žena? O čemu pričaš?“

Odmahnuo sam rukom svjestan da mu ne mogu objasniti šta sam vidio. Koga, bolje reći. Zvučao bih kao ludak. „Zaboravi. Mislim da mi je sunce udarilo u glavu.“

Vratili smo se u džipa i nastavili put. Prizor djevojke u bijeloj haljini pored puta mi je pohodio misli. Bila je to figura iz drugog vremena i prostora, u podneblju kojem nije pripadala, kao iščupana iz prošlosti i posađena tu.

Iznad mene, na rubu vidokruga, primijetio sam pokret. Zamućena tačka se pretvorila u pauka koji se kretao po mreži ispletenoj na rubu štitnika za sunce. Osmjehnuo sam se. Maya. Nisam bio svjestan da sam joj ime izgovorio naglas. Bila je to tek misao u mojoj glavi. Želja izrečena.

Miladovo pitanje se izgubilo u eksploziji zajedno sa svijetom oko nas. Crna rupa nas je usisala tek tako, u trenu.

Dani nakon toga su postali niz slika koje bi mi povremeno bljesnule pred očima. Miladove staklaste oči. Žedni pijesak što upija krv. Miris spaljenog mesa. Molitve izgovorene glasom između daha i šapata. Ostatak sam sklonio u stranu, onako kako sam oduvijek činio.

Noći su bile drugačije jer nad njima nisam imao kontrolu. Proživljao bih isti taj događaj iznova. Ponekad bih vidio Miladovo lice ponovo. Nekad bih ja bio taj koji je ostao ispod zapaljenog vozila, ali sve češće je to bivao njen lik, žene u bijeloj haljini. Gledao bih kako mi pruža ruke dok nestaje u plamenu zbog čega bih se budio s njenim imenom na usnama, čela oblivenog znojem.

To me je vraćalo u prošlost, vrijeme kada sam sanjao nikada se ne sjećajući snova. Tek bi zebnja ostala. Kažu da se s nekim strahovima rađamo, da su nam usađeni prije nego udahnemo prvi dah, dar prijašnjih generacija. Ovo je bilo drugačije. Ovdje je strah bio posljedica onoga što sam nosio u sebi.

Strah dječaka što stoji pred vratima iza kojih se nalaze svi košmari i neželjene uspomene, ostavljene tu da istruhnu. Otvore li se, bit će to otvaranje Pandorine kutije.

Postojalo je vrijeme kada sam spavao mirno. Dolaskom Maye u moj život košmari su prestali samo da bi se vratili nakon što sam ja otišao iz njenog. Tada su se noći spojile s danima, prelazeći u mjesece nemira. Mislio sam da će proći kao prije, jer bio je to ciklus promjena na koji sam navikao, no period koji je uslijedio potrajao je duže nego što sam očekivao.

Vremenom sam opet prestao sanjati. Nije čak bilo ni jeze što bi me poslije buđenja tresla dok se ne bi povukla. Rekao bih da su besane noći, češći gosti od onih prospavanih, bile krive za to. Zato sam i mislio da sam im konačno utekao nesvjestan da su me sve vrijeme pratili u stopu. Skriveni u sjenama, vrebali su trenutak da straža zaspi.

Vratili su se neprimjetno, jači nego ikad, presipajući se iz svog svijeta u javu kroz mrežu koja me je čuvala od njih, tjerajući me na bijeg i put do zaborava. Ovaj put su doveli i nju.

Kada se to desilo, sjedio sam u krevetu s knjigom u rukama, pokušavajući pratiti riječi koje su mi izmicale. Uljuljkan laganim bluesom s radija, dopustio sam sebi predah. Glava je počela da pada na grudi dok me nije prenulo jedva čujno kucanje na vratima. Isprva sam mislio da mi se samo učinilo, ali je postajalo jače tjerajući me da ustanem i krenem prema vratima, gunđajući zbog gosta u kasno doba.

Psovka je umrla na usnama kada sam ugledao nju. Stajala je u hodniku, baš kao onaj dan u pustinji, bijele haljine priljubljene uz tijelo. Mokra tkanina je otkrivala njene obline, tamne krugove bradavica dajući utisak da je gola. Kapi vode su se slijevale niz njenu put. Kada sam je zamuckujući upitao šta radi tu, prišla je i poljubila me samo da bi odmah potom nestala, a ja sam otvorio oči shvaćajući da je bila san.

Ipak, njen ukus, miris. Toplina njenog daha i osjećaj jezika na mom. Sve je bilo tako stvarno. Zbog jasnih detalja, san se doimao tako živim budeći u meni odavno pokopane osjećaje. Barem sam mislio da su zakopani, ne shvativši da je to bila noć živih mrtvaca, kada su ustajali iz svojih grobova kako bi pohodili one što borave između jave i sna.

Sljedećeg jutra, razmišljao sam o prethodnoj noći dok sam ispijao kafu u bašti omiljenog kafića, uživajući u iznenađujuće toplom oktobarskom suncu. Pokušavao sam skrenuti misli tako što sam šarao po salveti, ne shvatajući da su se svakim pokretom ruke uspomene širile poput metastaze suzbijajući svaku drugu misao dok nije ostala samo prošlost.

Isprva je to bio samo osjećaj u dnu vrata od kojeg sam se naježio. Zadrhtao sam i progutao pljuvačku prije nego sam ustao. Pogledom sam prešao preko lica u rijeci užurbanih ljudi. Bez očiju i usta, hodali su pored mene kao da sam tek sjena. Vratili su se. Poželio sam vrisnuti, pobjeći iz košmara u kojem sam se zatekao kada sam je uočio na drugoj strani ulice.

 Miraž iz pustinje. Djevojka u bijeloj haljini, slapova crne kose što su padali na gola ramena. Ona čije sam dodire od prethodne noći još osjećao na koži. Odavale su je oči, krupne i tamne.

Nije bilo sumnje, to je bila ona.

Izgovorio sam joj ime, nesiguran da li šapatom ili sam ga vrisnuo preko glava utvara koje su me zaobilazile do prije par trenutaka, a sada su stale zaklanjajući je. Okrenule su se k meni. Sve do jedne nosile su isto lice, Miladovo.

„Jeste li dobro?“

Kao da je glas pridošlice uplašio aveti jer više ih nije bilo. Ponovo su to bili ljudi koji se u svojoj žurbi nisu ni obazirali na mene.

„Gospodine?“

Pogledao sam konobaricu koja je stajala pored mene s tacnom u ruci.

Bez riječi sam izvadio novac, spustio ga na tacnu i glave uvučene u ramena odlučio se utopiti u rijeci ljudi. Pozvala me je. Okrenuo sam se.

„Zaboravili ste ovo. Šteta da ostane.“

Prišla mi je pružene ruke u kojoj je držala salvetu. Uzeo sam je i razgrnuo. Unutrašnjost je sadržavala crtež. Odveć poznat prizor, jezero okruženo šumom i planinskim vrhovima što su se nadvijali nad njega, na obali djevojka u bijeloj haljini. Činilo se da se vjetar poigrava njenom crnom kosom. Zgužvao sam salvetu i bacio je u prvu kantu za otpatke na koju sam naišao.

Dok sam se gurao kroz masu ljudi, osvrnuo sam se ka mjestu na kojem sam je vidio. Nisam bio siguran da li sam želio da je njena pojava stvarna ili da ostane dio sna iz kojeg je došla.

Ta misao me je okupirala ostatak dana kojeg sam odlučio provesti u stanu dovodeći se do ruba ludila. Pokušavao sam raditi, ali riječi nisu izlazile iz mene. Urednik će morati sačekati članak čiji sam rok predaje već probio igrajući se urednikovim strpljenjem koje se poprilično stanjilo. Slutio sam otkaz u skorije vrijeme ne počnem li pisati.

Cigareta u mojoj ruci se ugasila. Pogledom sam potražio upaljač po stolu. Pepeljara pokraj otvorenog laptopa se prelijevala opušcima, mnogi od njih dopola ispušeni baš kao onaj koji sam držao. Tu je bila i flaša viskija, gotovo prazna. Ispod razbacanih listova papira nazirala se pisaća mašina. Relikvija iz prošlosti.

Dotakao sam metal i njegova hladnoća donese sjećanja na moje riječi i Mayin pogled dok me je slušala kako dajem obećanje da neću prestati pisati bez obzira na sve. Da ću napisati roman kakav niko nije napisao i posvetiti joj ga. Možda se vratila nakon toliko vremena samo da me podsjeti na nikad ispunjeno obećanje? Dopustio sam sebi osmijeh prije nego sam odmahnuo glavom govoreći sebi da samo umišljam.

Opsovao sam stavljajući cigaretu među ostale pikove i ustao od stola. Stan se doimao manjim čineći da se osjećam kao kao zvijer u kavezu. Napolju je pala noć, u čijoj samoći sam uživao donedavno, sakrivajući se u tišini i miru. Sada su je nastanjivale stvari koje odavno nisam vidio i bilo je pitanje vremena kada će pronaći put unutra, kroz pukotine u zidu, ispod vrata i prozora, stoga sam morao potražiti utočište. Nisam želio biti u vlastitom stanu. Obližnji bar je odgovarao, tu sam bio čest gost.

Želio sam ponovo zaboraviti sanjati i vratiti se noćima bez sna. Onda mi ne bi dolazila kada bih sklopio oči. Sablast što se šeta grobljem sjećanja, između spomenika gorkoslatkih uspomena. Vratila bi se u grob gdje sam je sahranio s drugima kada sam došao ovdje. Plitak grob, činilo se.

Šanker, pretpostavio sam novi tip pošto ga ranije nisam viđao, potapšao me po ramenu i probudio iz drijemeža.

„Budi se, uspavana ljepotice. Zatvaramo“, rekao je.

Lijevi obraz mi je utrnuo, kao i šaka koju sam koristio umjesto jastuka. Osušeni trag pljuvačke na uglu usana obrisao sam nadlanicom.

Pitao sam šankera zna li šta je paradoks zaborava. Odmahnuo je glavom brišući čaše i stavljajući ih na mjesto. Moglo se primijetiti da želi ići kući umjesto da sluša blebetanje pijane budale. Meni se ostajalo jer tamo su me samo sjećanja čekala.

„Kažu ljudi da piješ da bi zaboravio, zar ne?“, rekao sam mu dižući čašu na čijem se dnu presijavao viski. „Vidiš, stvar je u tome da je posve suprotno. Što više piješ, to se više sjećaš. Blijede boje sjećanja postaju jače, mutni oblici jasniji i prije nego si svjestan, ponovo si u prošlosti. Očajnički se držiš za uspomenu koju želiš zaboraviti.“

„Bit će da smo svi pomalo mazohisti. Volimo se mučiti uspomenama na koje ne možemo utjecati. Nazovimo to jednom od stvari koje nas čine ljudima.“

„Ili je to samo greška u genetskom kodu?“

C’est la vie.” Slegnuo je ramenima. “Idi kući, prijatelju. Odspavaj. Novi dan donosi nove prilike. Možda i zaborav.“

„Možda.“

Nevoljno sam ga poslušao, spustio novac na šank i izašao.

Ispred bara sam zastao, pogledao gore tražeći šavove što se otvaraju. Kap mi je pala na lice. Počelo je kišiti, ali je barem nebo ostalo čitavo, pomislio sam dižući kragnu sakoa već mokrog od pljuska, a zatim sam pošao tokom uličnih potoka.

Nisam se obazirao na kišu niti na povremeno zapljuskivanje automobila kada bi prošli pored mene. Nije mi smetala ni odjeća zalijepljena uz tijelo jer sam znao šta me čeka u stanu. Pogurene glave, uvučene u ramena, išao sam kroz noć obojenu neonom noseći flašu Tullamore Dewa, skrivenu u papirnoj vreći, kupljenu u obližnjoj prodavnici. Alat zaborava. Nije škodilo probati još jednom, mada sam se pitao ne bih li imao više sreće da sam dopustio onoj drugoj ženi da me spasi.

Naslonjena na zid ulaza u zgradu, skrivena u sjeni, pušila je cigaretu i čekala. Da kiša prestane padati. Da usamljenost prođe. Šta prije naiđe.

„Seane?“, upitala je dok sam prolazio, okrznuvši je pogledom.

Zastao sam pokušavajući razaznati crte lica na svjetlosti žara cigarete. Tek tada sam je prepoznao. Mia je stanovala u istoj zgradi kao ja, povremena družica u krevetu kada bi oboma trebala bliskost.

„Hej, šta radiš tu u mraku?“

Zadrhtala je i obgrlila se. „Pošla sam kući, ali me je kiša uhvatila. Mislila sam sačekati ovdje kratko, zapaliti i uživati u samoći. Ti?“

„Noć je tek počela. Mislio sam kupiti neko piće. Želiš li se pridružiti?“

Bacila je opušak u lokvu, iskoračila iz sjenki i uhvatila me pod ruku. Osjetio sam stisak utopljenice koja grabi bačeno uže. Nisam li ja trebao biti taj koji se spašava od vode?

Prodavnica je bila blizu naše zgrade. Tek ju je poneka mušterija pohodila u te sate, izgubljene duše koje traže put kući na povratku iz barova. Neke su tražile zabavu. Neke prolaz do otupljenosti. Njima sam pripadao i ja.

Prodavač je podigao glavu kada smo ušli, klimajući u pozdrav. Mahnuo sam mu.

Mia je otišla svojim putem. Da pronađe nešto prikladno raspoloženju, rekla je. Znao sam šta ja želim. Tullamore Dew je bilo moje oružje, pa sam se uputio ka polici s viskijima. Dok sam diazo bocu, uhvatio sam odraz na njoj. Na tren, svijet se zaustavio. Zvuci su postali prigušeni dok nisu zamrli u potpunosti. Svjetla su zatreperila.

Maya je stajala iza mene. Vidio sam kako diže ruku, otvara usta.

“Seane?”

Poput ponovo pušteno pauziranog filma okolina oživi. Kada mi je dodirnula rame, ispustio sam dah shvatajući da sam ga čuvao sve vrijeme.

“Jesi li dobro? Djeluješ kao da si vidio duha.”

Nisam joj mogao reći da sam gubio razum.

Odmahnuo sam glavom. „Ne, dobro sam. Samo sam umoran.“

Otišli smo do kase, platili pića i otišli. Nismo progovorili ni riječi ostatak puta sve dok se vrata lifta nisu otvorila na mom spratu.

Tek tada sam se udostojio pogledati je. Sitna građa, krupne oči i osmijeh previše su podsjećali na Mayu. Večeras nije bila dobra noć za vođenje ljubavi s duhovima.

„Izvini, ali…“

Spasila nas je oboje. „Drugi put.“

„Da, nazvat ću te.“

Izašao sam iz lifta i pošao niz hodnik, prolazeći pored stanova, živih čak i u ta doba. Smijeh grupe prijatelja. Vrisci ljubavnika. Porodična svađa. Svi ti zvukovi su izblijedili dok sam ih ostavljao iza sebe, hodajući prema tišini ispred mojih vrata.

Prtljao sam ključevima dok se voda slijevala na pod. Kada sam konačno našao pravi, ispostavilo se da mi uopće nije trebao. Vrata su bila otključana. Nisam se sjećao da sam ih ostavio tako, mada nije bilo nemoguće. Misli su mi bile obavijene oko prošlosti i nisu su se koncentrirale na sadašnjost.

Sjene kišnih kapi što su klizile niz prozore, plesale su po podu uz melanholični zvuk bluza s radija. Gary B.B Coleman je pjevao o tome kako nebo plače za njegovom dragom i sapire ulice grada suzama. Prikladna pjesma za to vrijeme, koje smiruje, kada se traže odgovori u samoći. Opet sam zaboravio ugasiti radio. Još jedan dokaz da sam mislima bio udaljen godinama i kilometrima od grada kojeg sam sada zvao svojim.

Počeo sam da skidam mokru odjeću kada mi je nota mirisa u toplom, vlagom natopljenom zraku stana zagolicala nos. Miris prvih dana proljeća, onih u kojima se budi život nakon duge i hladne zime, kada se nemiri počnu rojiti i sloboda kolati bićem. Samo je jedna osoba nosila tu kombinaciju mirisa i osjećaja.

Stajala je pored prozora, obučena u bijelu haljinu, okrenuta profilom u položaju tako karakterističnom za nju, ruku skrštenih na grudima. Crna kosa se slijevala niz gola leđa. Izgubljena u noći i melodiji, posmatrala je spuštanje kišnih kapi kroz nijanse neonskih reklama. To je tako ličilo na nju, djevojčicu s cirkusom u glavi.

Tada sam shvatio. Ponovo budan sanjam onaj isti san. Sad će se okrenuti i prići. Poljubiti me i nestati, a ja ću se probuditi, vjerovatno naslonjen na šank bara. Uštinuo sam se za desnu ruku kojom sam stezao flašu, skrivenu u mokroj papirnoj kesi. Osjetio sam bol.

„Mayo?“

Njeno ime, zaglavljeno u grlu poput riblje kosti, konačno se, jedva čujno, zakotrljalo preko jezika. Nije reagirala. Odsutnog pogleda, lutala je bespućima misli. To je oduvijek radila i nikada se nikome nije objašnjavala.

„Mayo!“

Ovaj put ime jasno kliznu. Glasnije. Okrenula se i pogledala me. Jednom davno sam joj rekao da liči na srnu uhvaćenu u svjetlosti farova na napuštenoj cesti usred ničega s tim svojim krupnim očima i pogledom koji bi u trenu otjerao sve ono što je loše. Nasmijala se na to govoreći mi da loše baratam riječima za nekoga ko želi biti pisac i da bih se trebao odmaći od klišeja. „Nikada nisam rekao da želim biti dobar pisac“, odvratio sam joj.

Ali ovaj put nešto je bilo drugačije. Nešto se promijenilo. Pogled je bio beživotan na toj bezizražajnoj posmrtnoj masci.

„Ipak ne sanjam. Našla si me. Zašto se nisi javila na ulici?“

Vibracija mobitela u džepu razbila je čaroliju trenutka. Ne bih se javio, ali vibriranje nije prestajalo, pa sam posegnuo slobodnom rukom pitajući ko bi mogao biti tako kasno. Brada mi je podrhtavala. Kako je to bilo moguće? Doista je bila noć živih mrtvaca i na tren sam sam sebi ličio na doktora Frankensteina, samo što moji reanimirani leševi nisu bili od krvi i mesa, već od uspomena i sjećanja.

Digao sam glavu ka Mayi. Gledala me je tim beživotnim pogledom. Samo su dobovanje kišnih kapi po staklu prozora i uporna vibracija narušavali tišinu. Čak je i muzika prestala svirati. Jeza mi se popela uz kičmu zaustavljajući se u dnu vrata. Stresao sam se i javio.

„Halo?“

„Seane.“

Glas s druge strane linije pripadao je drugoj aveti odbjegloj s groblja uspomena. Trebao sam to očekivati. Nije mogla biti samo jedna ove noći kada sam tolike ostavio iza sebe.

„Anna?”

Krv mi je bubnjala u ušima. Napolju se grmljavina zakotrljala nebom kao topot konja negdje iza oblaka. Votan i njegova sablasna svita su krenuli u Divlji lov, da love duše u snovima.

„Seane…“ Strune glasa su podrhtavale. Počuje li se pažljivo mogao se čuti prigušeni jecaj. „Ja…“

„Anna, šta se desilo?“ Odgovorila mi je tišina.

„Anna!“

Vrisak u nijemu crnu kutiju razbi tišinu u potpunosti i rasu je u paramparčad svuda po sobi. Linija se prekide, a njen jecaj ostade da lebdi poput izgovorene ciganske kletve. Na tren se činilo da je sve stalo, a onda sam ga začuo, neobuzdani ritam mog srca.

Osjećao sam da mi se noge tope i tle izmiče dok se noć razlijevala poput loše urađenog akvarela. Kroz istopljene slojeve neona i mraka, razabrao sam Mayu. Stajala je na dah udaljenosti od mene. Spustila je hladne usne na moje. Osjetio sam jezik na svom. Dodir šake na obrazu, nimalo nalik onom iz sna. Bez topline i nježnosti. Tinta beživotnih očiju poče da curi niz lice čije se crte otopiše i pretvoriše u mrlju.

Ustuknuo sam, odvajajući se od nje dok je nestajala kao u mađioničarskom triku. U jednom trenu je bila tu, u drugom je ispred mene bila praznina. Hladan znoj mi je rosio čelo, a ljepljive kapi klizile su niz leđa. Prešao sam pogledom preko stana.

Stajao sam usred prostorije, kao usamljeni gost teatra sjenki, pitajući se kakvoj sam predstavi upravo prisustvovao, gdje je nestala glumica koja je vladala tom pozornicom.

Dodir palca oživi tamnu površinu displeja mobitela i ona zasvijetli bojama. U dnevniku poziva nije bilo Anninog broja. Posljednji poziv je bio od urednika od prije nekoliko sati. Nazvao me je dok sam sjedio u baru, da pita kada ću završiti tekst pošto sam ga ignorirao nekoliko dana ne želeći mu priznati da imam problema, ali me je poznavao isuviše dobro.

„Odmori malo“, rekao je prije nego je prekinuo vezu. „Tekst može sačekati.“

Niko od ljudi iz prošlosti nije mogao znati moj broj niti gdje živim. Nisam imao profil ni na jednoj društvenoj mreži. Čak sam i tekstove pisao pod pseudonimom. Trudio sam se na najbolji način da sakrijem i odvojim starog Seana od ovog sadašnjeg. Šta se to onda desilo?

Dotakao sam usne. Led njenog dodira topio se pod bujicom uzavrele krvi dok je okus poljupca još visio na vrhu jezika. Apstraktna slika istopljenog lica igrala mi je pred očima. Zažmirio sam nakratko, govoreći sebi da je sve to samo san, ne puno drugačiji od onih koje sam znao sanjati jer je ostavio isti onaj osjećaj straha i nelagode.

Duboko sam udahnuo, izdahnuo pa progledao. Sve je bilo potpuno isto, kiša je rominjala uz melodiju bluza, a ja sam bio sam. Pogledao sam u ruke. Drhtale su.

Razmišljao sam da pozovem Annu, ali sam odustao. Nakon svih godina izbjegavanja i skrivanja, šta sam trebao reći? „Hej, Anna. Zvučat će ti čudno, ali upravo sam vidio Mayu, a onda si me nazvala i ona je nestala.“ Zar tako da počnem naš razgovor poslije svega?

Drhtavica nije prolazila. Sjeo sam na kauč, ne mareći za kišom natopljenu odjeću, izvadio  cigaretu i zapalio je. Nikotin je uvijek pomagao, jedan od saveznika u slaganju misli. Morao sam to uraditi kako bi ve to što sam proživljavao ovih dana dobilo smisao. Nemiri, snovi, skeleti prošlosti. Mayina pojava i Annin drhtavi glas. Što sam više razmišljao o svemu, to je slika bila jasnija i sve je dolazilo na svoje mjesto.

Na stolu ispred, okružena papirima, pisaća mašina s praznim listom u sebi. Imao sam običaj to raditi, staviti list papira u nju ne bih li se natjerao sjesti i održati davno dato obećanje. Bjelina mi se rugala, podsjećala na to koliki sam lažov bio.

Pogledao sam flašu na podu. Jebeni paradoks zaborava, pomislio sam dižući se po nju.

Tren poslije, sjedeći u sjeni, lica obasjanog sablasnom svjetlošću žara cigarete koja mi je visjela na usnama dok se toplina širila iz stomaka po cijelom tijelu, gledao sam u gornji ugao sobe. Sada, kada se reklama na panelu promijenila i blještala jarkom svjetlošću, jasno se vidio. Pauk koji visi na nevidljivoj niti.

“Ipak si me došao podsjetiti”, rekao sam pauku.

Author

mirnes.alispahic@gmail.com
Trenutno izgubljen u prijevodu među pješčanim dinama.

Niz paukovu nit: poglavlje II

2. November 2022.