Bangkok se budi uz kišu. Naslov koji priziva prizor tmurnog jutra i topot kiše po prozorima i krovovima dok nas obuzima melanholija. Ljepotu te scene narušava samo ružna istina da Bangkok tone i da će ga većina nestati pod morem za nekoliko decenija. Možda je upravo ta činjenica ponukala Pitchayu Sudbanthada da napiše roman melanholičnog naslova kao uspomenu na grad koji nestaje, da Grad anđela stavi kao glavnog junaka koji predstavlja sjenu u životima ljudi čak i kada žive hiljadama kilometara daleko od njega.

Debitantski roman „Bangkok se budi uz kišu“ naseljavaju ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim manama i vrlinama, ali Bangkok je zapravo taj koji je glavni lik, u svim svojim oblicima koji se mijenjaju kroz vrijeme, od kolerom zaraženih kanala Venecije Azije s početka 20. stoljeća, preko studentskom krvlju natopljenih ulica u doba revolucije do Novog Krungthepa, potopljenog grada budućnosti kojeg posjećuju turisti, a vodiči su im omladina koja se niti ne sjeća prethodnog Krungthepa njihovih roditelja. Slično kako to radi Andrić s mostom u svom „Na Drini ćuprija“, tako se i Pitchaya poigrava u svom romanu.

Kroz cijelu galeriju likova, američkog misionara koji liječi koleru, jazz muzičara koji svira duhovima, pukovnika koji prije nego umre želi samo da osjeti miris hrane svoje rodne zemlje, djevojke koja mijenja lični opis i mnogih drugih, Pitchaya plete bogatu tapiseriju o historiji Bangkoka, usamljenosti, sjećanju i zaboravu, o identitetu i nestajanju istog. Niti priča su razbacane kroz vrijeme i prostor, ali Sudbanthad ih nikada ne ispušta iz ruku i vješto ih vodi, dok isprepliće sudbine likova i njihovih potomaka oko zgrade, koja se i sama mijenjala s Bangkokom.

Pitchayino pisanje se bi se najjednostavnije moglo opisati kao mješavina Michaela Ondaatjea i Harukija Murakamija jer kroz fragmentirano pripovijedanje, napisano poetskim jezikom, Pitchaya stvara magiju i prenosi čitatelja u Bangkok, stvarajući atmosferu toliko opipljivu da možemo osjetiti kišu na licu, njen miris u zraku.

„Bangkok se budi uz kišu“ ujedno je oda i elegija jednom gradu, ali i ljudima koji ga čine.