Književnost ne bi trebala da nosi etikete nacije, vjere, seksualnosti niti boje. Ona mora biti univerzalna inače pisac postaje zarobljenik društvenih normi i očekivanja drugih. James Baldwin je vjerovao u slične principe, vjerovao je u svoje pisanje, čak i onda kada su mu drugi rekli da se ostavi toga što piše i kao svaki drugi „crnački autor“ piše „crnačke romane“ jer mu je publika ograničena i u suprotnom će dovesti samo sebe do smrti te je zbog toga objavio svoj drugi roman „Giovannijeva soba“ onako kako ga je i zamislio, bez pritiska urednika i izdavača.

Da afroamerički autor, pri tome homoseksualac, objavi roman početkom 50-ih godina prošlog stoljeća u kojem je glavni lik plavokosi Amerikanac u Parizu gdje ima višemjesečnu ljubavnu aferu s Talijanom Giovannijem, bilo je ravno smrti, pa ipak, Baldwin je istrajao i snaga njegovog spisateljskog talenta ga je spasila od propasti.

„Giovannijeva soba“ kratki je roman, jedva 160 stranica, ali maestralno napisanih 160 stranica, bogatim i liričnim stilom kojim nas Baldwin vodi od juga Francuske, gdje u praznoj kući David razmišlja o svom životu proteklih nekoliko mjeseci, o Helli, njegovoj zaručnici koja je na putu kući u Ameriku i Giovanniju, njegovom tajnom ljubavniku, koji se sprema za pogubljenje zbog neimenovanog zločina, a kojeg David istovremeno mrzi i voli. Mrzi ga jer je probudio želju u Davidu koju je ovaj godinama uspješno skrivao, a upravo zbog toga ga i voli jer mu je Giovanni pokazao jednu drugu stranu života. Otvorio mu je vrata do slobode. Međutim, Davidov problem jeste kukavičluk.

Onog trenutka kada se Hella vrati sa svog produženog odmora u Španiji, David bježi iz skučene Giovannijeve sobe, mjesta u kojem se oslobodio. Mjesta koje mu je postalo ćelija i bez obzira koliko puta spavao s Hellom ili drugim ženama, kako bi dokazao svoju muškost, prljavi zidovi te male sobe ga pritišću i ne daju mu da pobjegne. Pokušava pronaći spas u braku, gdje neće morati sumnjati u svoju muškost, gdje će moći svaku noć stavljati djecu na spavanje.

Tragedija Davida, ali i Helle, jeste što su zapravo oboje isti likovi, koji su tako jednostavno prihvatili stereotipne uloge koje im je društvo dodijelilo, posebno američko društvo tog perioda (mada se ni ovo današnje ne razlikuje previše). Hella bi trebala da bude supruga, majka, da sjedi kući i čeka svog muškarca, a zapravo nije za toga. Kada ju je David zaprosio, otišla je sama u Španiju da razmisli jer se boji. Jer odbija prihvatiti dodijeljenu ulogu.

David pak uživa u boemskom, divljem životu kojeg vodi dok ona nije tu. Uživa u onome što otkriva, što je skrivao od ranije. Uživa u slobodi i svom novom ja sve dok se ne pojavi kukavičluk i zidovi ne počnu da se sklapaju oko njega. Upravo taj njegov kukavičluk i sebičnost na kraju dovodi do tragedije i kraha života najmanje tri lika.Moglo bi se reći da Baldwin ponekad posrne ka melodrami, ali to je samo odraz njegovih likova. Onoga kroz šta prolaze, ljubav, strast, bol i tuga. „Giovannijeva soba“ jedan je slojevit roman o unutrašnjoj borbi, o željama i strahovima, o okovima i slobodi, istini i laži i nešto što bi se trebalo pročitati. Giovannijeva soba haotična je kapsula gdje su se snovi rađali i umirali.