Gdje talasi plešu uz fado

Tražio sam I. kada sam došao u Lisabon. Lutao sam gradom u potrazi za mjestom gdje me je čekala. Pratio sam zvuke fada iz kafića i restorana. Išao sam obalom pjenušavom od bijesnih talasa. Bio sam svuda, ali je nisam mogao naći.
Moja potraga je trajala danima. Ponekad bi mi se učinilo da je vidim. Potrčao bih za njom samo da bih se razočarao kada bih okrenuo nepoznatu ženu. Izvinjavao bih se na slabom portugalskom dok sam se odmicao.

U potrazi za originalnim fiksom

Tih je dana kolala mojim bićem kao najjača droga. Njen miris, sneni pogled i baršunasti glas. Okus njenog međunožja i slatkoća poljupca što su se miješali na vrhu mog jezika. Fiks bogova. Onaj koji tražim od tog ljeta i ne pronalazim ga nigdje već lutam i pokušavam smiriti tu apstinencijsku krizu zamjenama, ali zamjene su samo to. Zamjene.

Iluzija dozvana željom

Zaplićem se u mrežu istkanu od njenog pogleda. Svaki pokret magija na djelu. Način na koji miče kosu s lica. Kako prinosi cigaretu ustima. Čak i dim pleše magijski ples oko nje skrivajući je svojim plavičastim zagrljajem. Ni pogledom je ne mogu ukrasti u cijelosti, a tako bih to volio. Ovako kradem dio po dio, stavljam na gomilu da mogu poslije složiti cijelu slagalicu zvanu ona. Zvonki smijeh se prosipa poput rasutih bisera. Želim ga pokupiti i pohraniti u neku kutijicu. Ponekad je protresti noću samo da čujem taj kikot kao malu noćnu muziku.