Prvi roman Margarite Karapanou, grčke spisateljice, počinje kao i većina romana, s posvetom: „Mojoj majci, Margariti Liberaki, s ljubavlju“ da bi već u narednom poglavlju Margarita K. napisala: „Rođena sam u julu, u vučji sat, u znaku Raka. Kada su me donijeli njoj kako bi me vidjela, okrenula se ka zidu.“
Da li ljubav zaista ima rok trajanja? Ako je vjerovati Fredericu Beigbederu ima jer on u svom romanu kaže da “Ljubav traje tri godine”.
Sklapam oči ne bih li otjerao užase koji se bude iz svog sna. Prizivam zaborav da ih ponovo ogrne i mada tjeram grozote čini se da su mi uspomene bile satkane samo od njih.
Ovo je priča o dvoje ljudi koji po svim mogućim kriterijima ne bi trebali funkcionirati, ali funkcioniraju. Priča o različitostima, strahovima, kajanju i žaljenju za propuštenim prilikama.
Staklaste oči me promatraju kada skrećem pogled. U njima se ogleda nebo i orao što kruži u visinama. Život u mrtvilu.
Zagledao sam se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo, po njegovo.
“Od svih ishitrenih i ponoćnih obećanja datih u ime ljubavi, niti jedno, Boone je to sada znao, neće biti prekršeno kao ono ‘Nikada te neću ostaviti.'”
Iako kažu da je nemoguće putovati kroz vrijeme, ne bih se složio s tim. Moguće je. Svi to radimo povremeno. Ponekad kazaljke vremena obrnu taktovi poznate melodije, možda miris koji nanese povjetarac i zagolica nam nozdrve ili prizor nečeg poznatog i […]
Ovo je zapravo poetski ispričana priča o ispunjenju života, strahu od smrti i ljubavi, čistoj i nevinoj. O neukaljanoj ljepoti Trnoružice u njenom staklenom lijesu jer ako se sjetimo originalne bajke, vidjet ćemo da je zapravo silovana tako usnula. Jedina tužna kurva, koje se spominju u naslovu, jeste sam glavni lik koji sam kaže, “seks je utjeha za one koji ne mogu pronaći ljubav”.
Neka osjećanja zauvijek ostaju s nama. Neka izazivaju bol upravo iz tog razloga što ostaju. Da li je stvarno moguće nositi uspomenu na nekoga godinama, biti zaljubljen u osobu koja je bila nekad dok ste bili djeca? Željeti je i voljeti i tražiti u svakoj osobi na koju naiđete? Da li je to uopće ista osoba godinama poslije? Hadžimiju se to desilo sa Šimamoto, djevojčicom koju je poznavao kada su imali dvanaest godina, a onda su im se putevi razišli kada se odselio. Ostala je samo uspomena i ta neostvarena želja.
