Fragmenti

Tek kada sam mu spustio ruku na rame, reagovao je. Trznuo se, kao da sam ga probudio iz nekog dubokog sna, i pogledao me. Oči su mu plamtjele sjajem kakav prije nisam vidio.

„Jesi li čuo ovo?“, upitao me je.

„Šta?“

„Vjetar. Šapuće“, progovorio je odsutno.

„Ne budali. Vjetar k’o vjetar.“

Iscerio mi se u lice. Nešto u tome je natjeralo da jeza siđe niz moja leđa.

Niz paukovu nit (odlomak iz romana)

Ostaci sna su mi se još razvlačili mislima dok sam sjedio na iznenađujuće toplom oktobarskom suncu, ispijajući kafu u bašti omiljenog kafića. Što sam više pokušavao zaboraviti na san žvrljajući po salveti, to sam više išao unazad i razmicao paučinu sa  sjećanja, tonući dublje u crnu rupu. Poput metastaze, uspomene su se širile suzbijajući svaku drugu misao dok ne ostade samo prošlost. Sjetna i zastrašujuća.

Čekat ćemo voz što nikada doći neće

Sjedim pored prozora dok trenuci prolijeću pored mene. Vrte se u kaleidoskopu mog uma. Prolazim kroz zemlju zvanu Prošlost i posmatram zauvijek izgubljene zrnca pijeska vremena. Poslije Sjete, sve postaje isprano. Ogoljeli kosturi osjećaja se bijele u sivilu. Osjećam se prazno dok ih gledam. Sastrugano iznutra.

Dijamanti i hrđa sjećanja

Ne znam ni sam zašto se prisjećam svih tih trenutaka ove noći. Toplih dodira i hladnih pogleda. Dijamanata i hrđe našeg života.

Poslat ću ti poruku od krvi, kostiju i crnog perja

Poslat ću ti poruku s tih bedema ove noći. Upakovat ću je u meso, kosti i crno perje i kad ti gavran sleti na prozor ujutro, kljucne kljunom u okno i probudi te, znat ćeš. Pročitat ćeš je u njegovim sitnim, očima. Znat ćeš da sam umro i da me više nema.

Iluzija dozvana željom

Zaplićem se u mrežu istkanu od njenog pogleda. Svaki pokret magija na djelu. Način na koji miče kosu s lica. Kako prinosi cigaretu ustima. Čak i dim pleše magijski ples oko nje skrivajući je svojim plavičastim zagrljajem. Ni pogledom je ne mogu ukrasti u cijelosti, a tako bih to volio. Ovako kradem dio po dio, stavljam na gomilu da mogu poslije složiti cijelu slagalicu zvanu ona. Zvonki smijeh se prosipa poput rasutih bisera. Želim ga pokupiti i pohraniti u neku kutijicu. Ponekad je protresti noću samo da čujem taj kikot kao malu noćnu muziku.

Svjetlonosac

Svega nekoliko metara od njegove kolibe, svijet se završavao. Progutala ga je neobična gusta bijela magla ni nalik onoj što se spuštala s planinskih vrhova. U njoj su nestali i noć i nebo, mjesec i zvijezde. Ostala je samo bjeličasta melasa čiji su se pipci vrzmali svuda uokolo.

U noćima poput ove kad tišina vrišti na sav glas

U noćima poput ove, kada ti ime čujem u tišini, izroni mi tvoja slika pred očima kao miraž u pustinji. A onda sjedim i čekam da noć umre jer s njenom smrću, rađa se dan čije svjetlo rastjera opsjenu tebe i ja ponovo postajem prosijedi starac lica opaljenog vjetrom i izboranog borama što nose zapise o tebi u sebi.

Ljubav je mrtva. Ja sam je ubio.

„Šta to radiš?“, upitala me je dok je stajala iznad mene gledajući me kako vadim komad papira iz mašine, gužvam ga i bacam, a onda stavljam drugi.
„Ubijam te“, rekao sam tiho. „Nešto što sam trebao uraditi davno.“
Dohvatio sam flašu i prinio je ustima zadovoljan onim što sam napisao.
Ljubav je mrtva. Ubio sam je.

Volio bih da si tu

Zlaja je jednom napisao: „Volio bih da si tu, ove noći tako trebaš mi“, a onda je Žera to otpjevao onim svojim letargičnim glasom. Ja ove noći neću biti Žera mada bih možda mogao bolje otpjevati od njega ili barem izrecitovati. Neću biti ni Zlaja jer jedan je Zlatan Arslanagić i takav tekstopisac se rađa jednom u sto godina i svaki stih koji bih pokušao napisati bi bilo samo vrijeđanje njegovog rada.