Tenet, nova mozgalica Christophera Nolana

Pitanje „šta je starije, kokoš ili jaje“ muči čovječanstvo stoljećima, ali postavimo li to pitanje u univerzumu Nolanovog najnovijeg filma „Tenet“, odgovor će zavisiti od toga iz čije perspektive posmatramo. Iz perspektive jajeta, ono je starije. Iz perspektive kokoške, ona. Dokle god kokoš i jaje ne zaborave da se jaje treba izleći ili snijeti. Komplikovano? Niko nije rekao da je jednostavno.

Nolan je oduvijek bio poznat kao čovjek koji prezire konvencionalne načine pričanja priča, što se vidi kroz većinu njegovih filmova i svakim novim uratkom, ljestvicu je dizao na veći nivo da bi je s „Tenetom“ digao tako visoko da nije mogao održati ravnotežu i izgubio je tle pod nogama. Ukratko, upetljao se u vlastite ambicije što ne znači da je „Tenet“ loš film. Ipak je to Christopher Nolan. Naprotiv. Nolan ne pravi loše filmove, samo se nekad zaboravi i ne vidi dalje od nosa zbog svog snobizma.

„Tenet“ možemo posmatrati kao spoj „Inceptiona“ i „Interstellara“, samo bez snova i svemirskih putešsvija. Ovdje se Nolan poigrava s konceptom vremena na način na koji to niko nije prije uradio. Dok svijet ide naprijed, moguće je ići unazad kroz njega. Ovdje je vrijeme poput toka rijeke, a protagonista je losos koji pliva uzvodno. U teoriji zvuči primamljivo, u praksi isprva zanimljivo do posljednje trećine filma kada se ruši pod teretom ambicije. Međutim, postoji jedan dio u filmu kada se spomene paradoks djeda i unuka koji putuje kroz vrijeme da ga ubije prije nego je dobio djecu. Nolan je sasvim sigurno to namjerno napisao kako bi publici rekao, zanemarite nelogičnosti i uživajte u paradoksu, jer priče s manipulacijom vremena nikada nisu savršene.

Nolanov „Tenet“ funkcioniše sjajno ako se zanemari paradoks koji postaje sve jasniji kako film ide ka kraju. Tehnički doveden do savršenstva gdje svaki kadar izgleda savršeno (ipak je to Nolan), gdje dah staje od scena u kojima likovi idu naprijed dok svijet oko njih ide unatrag, uz glumu koja je vrhunska (sam Brannagh je zastrašujuć u svojoj ulozi, a Debicki mu savršeno parira kao druga polovina nefunkcionalnog para), „Tenet“ je prava poslastica koju narušava Nolanova pretencioznost i ambicija da ispriča priču na nekonvencionalan način.

Facebook Comments