Kule od pijeska (Dio II: Besmrtna voljena)

Kule od pijeska. Tako se mogla opisati ljubav, riječi prošaptane noću dok dvoje ljubavnika leži jedno drugom u naručju, obećanja o vječnoj ljubavi i nepokolebljivoj vjernosti. Laži kojima se grade dvori veličanstvenih tornjeva sve do prve plime koja ih potopi kao da nikada nisu postojali. Tada bi ljubavnici ruke zarili u ruševine od čijeg bi blata iznova pravili dvorac. Trebalo je ostati nakon talasa. Dva zidara, a ne jedan, jer ono što jedan sagradi, drugi će srušiti i bez bijesnog mora, ali ništa u životu nije sigurno sem smrti i stoga se prije smrti moralo umrijeti. Sve, pa i ljubav.
Kao u pjesmi koju je toliko voljela puštati dok bi se vozili u autu putujući ka neznanom, u noći poput ove, vreloj od mirisnog daha pustinje što se spuštao niz planinske klance do mora i dalje. Dvoje ljubavnika hrle ka vječnosti kroz prostor i vrijeme. Jedno je nesigurno, drugo mu pruža ruku i govori: „Dođi, sagradit ću ti kule od pijeska.“
Aleph je rekao da sam samo s njom bio slobodan biti ja. Valjda smo oboje bili, mladi i nesputani nevidljivim sponama društva. Živjeli smo u svijetu kojeg smo sami stvorili, bez granica.
Međutim, naše kule odavno je razorio okean i premda smo oboje bili bolno svjesni uzaludnosti toga, tumarali smo plažom nakon oseke u potrazi za ostacima onog što smo stvorili. Svako za sebe, na različitim stranama. Možda smo bili previše zaneseni idealima, vjerovali u iluzije koje smo sami stvorili uvjereni da se osjećaji ne mijenjaju. Zaboravili smo da se ljudi ti koji se mijenjaju. Sumnjaju. Dvoume. Preispituju.
Gledao sam more s brda, istog onog mjesta na koje me je dovodio otac da bi posmatrali pučinu dok mi priča o muzičarima kojima se divio i gradovima koje je obišao. Tu mi je Aleph rekao istinu koju sam zaboravio. Istinu zbog koje sam razmišljao da li da je pozovem nakon svega i lažem nanovo zbog sjene druge žene koja me nije napuštala.
„Zašto ste se doselili ovdje?“, upitala me je te noći, zagledana u vatru. Naplavljeni komadi drveta koja sam oteo od okeana pucketali su u plamenu. Šum valova je uljuljkivao u san.
Slegnuo sam ramenima. „Djed je umro.“
„Pa?“
„Bio je ribar.“
„Ovdje su svi ribari, Matiase“, nasmijala se. „To nije razlog da se doselite.“
Otac je tako želio, htio sam reći, ali slagao bih. Znao sam da nije, da ga je majka natjerala jer „sviranje neće trajati zauvijek“, govorila mu je.
„Preuzmi očevu barku. Imat ćemo dom, konačno. Ne mogu više da lutam.“ Sjećao sam se tih riječi, pa ipak, prešutio sam.
„Samo su stariji ostali, oni koji ne mogu ostaviti pučinu i odoljeti njenom zovu“, nastavila je ne mareći što nisam odgovorio. „Oni koji se sjećaju pjesme sirena koje su im pjevali kada bi odlazili i kada bi se vraćali iz ribolova. Punile su im mreže, znaš? Ribarima. Tjerale su ribe u njih samo da bi spavali s njima i odveli ih na kopno.“
„Nije li to pomalo bajkovito?“
„Ne vjeruješ u bajke?“
„Pa…“
„Šta sam ja nego bajka? Djevojka iz morske pjene.“ Nasmijala se kada je vidjela da sam ostao bez riječi. „Ondine nemaju duše, Matiase. Jedini način da je dobiju jeste da se udaju za smrtnika, međutim postoji kvaka u tome. Prevari li je, smrtnik umire.“
„Zašto bi neko varao nekoga znajući da može umrijeti?“
Vatra je plesala u njenim zjenicama. „Ljudi varaju. Lažu. Odlaze. Bez obzira na sve.“
Legao sam na tle, prostirku od borovih iglica i pogledao u nebo, beskonačno i tamno. Pun mjesec je od noći činio dan. Santa Ana će uskoro dunuti, probuditi nemire i podići ih na površinu. Klasična muzika je uvijek pomagala u trenucima poput tih, da se slože misli, smiri stihija što juri glavu.
Dok su note ‘Mjesečeve sonate’ tekle iz slušalica, pitao sam se kako se osjećao Beethoven kada je shvatio da gubi sluh nepovratno. Htio se ubiti jer je mislio da je ostao bez onoga potrebnog da stvara muziku, ali se predomislio. Rekao je da nije mogao napustiti ovaj svijet prije nego izbaci sve ono što je imao u sebi. „Umjetnost je ono što me je zadržalo“, napisao je.
Zaista, nije sluh to što mu je pomagalo da komponuje, već iskra ludila, gotovo opipljivog dok se sluša njegova muzika, posebno ona nastala nakon gubitka sluha, u isti mah umirujuća i haotična. Genijalna.
Ako je Beethoven u svojoj tišini skladao takve kompozicije, šta se desilo meni? Podigao sam ruku ka nebu. Šaka je drhtala. Stisnuo sam ukočene prste s mukom. Najednom svjestan svoje smrtnosti, ustao sam i posegnuo za mobitelom.
„Dok ležim, misli mi hrle tebi, moja besmrtna voljena, katkad radosne, potom tužne dok čekam Sudbu hoće li nas saslušati. Mogu živjeti ili s tobom ili nikako. Odlučio sam dugo i daleko odlutati, dok ti ne sletim u naručje i nazvati te domom, poslati dušu umotanu tvojom u kraljevstvo duhova. Da, žalim, ali tako mora biti.“
Zastao sam. Riječi koje sam kucao nisu bile moje, pripadale su drugom. Napisao ih je Beethoven misterioznoj ženi čeznući za njom jer mu nije pripadala u cijelosti, a ja… Ja sam čeznuo za ženom kraj sebe koju sam nekoć znao, ali odavno mi nije pripadala. Gledao sam u monitor mobitela i slova, a onda ih izbrisao. Jedno po jedno nestajala su dok se riječi nisu izgubile ostavljajući bjelinu. Zašto slati pismo strancu?
Da li je doista bilo kasno da počnemo graditi nove kule od pijeska? Slegnuo sam ramenima samom sebi.
„Možda“, izgovorio sam. „Nekako. Negdje. Nekad. Ali ne i večeras.“

nastavit će se…

Facebook Comments