Kule od pijeska (Dio I: Leptir)

Nekada su ljudi vjerovali da s posljednjim izdahom duša napušta tijelo, leptir što se oslobađa krhkog imaga i odlazi put vječnosti da bi sletio negdje. Nekako. Nekada. Jednom je leptir, ni nalik nijednom drugom što sam vidio, sletio na sims prozora moje studentske sobe. Ovaj je bio na stropu spavaće sobe. Krila su mu crna, kao onom drugom, ali prozirna, ne teška. Tijelo mu je sjena što je bacaju krošnje spolja i svaki put kada bi se začuo huk vjetra, sjenoviti insekt bi pomjerio krila.
Ležao sam na krevetu pokušavajući ne razmišljati o onome što sam vidio na snimku, što me čeka ako dignem glavu. Dok sam u tom položaju, lažem se da je sve u redu i lutam kroz hodnike u kojima skrivam uspomene. Mirišem jastuk, pomjeram glavu ne bih li pronašao ostatke mirisa dok mi ruka klizi niz vlažni čaršaf, prateći udubljenje što ga je ostavilo njeno tijelo.
Prsti su stezali mokru tkaninu, zaboravljeni ulov od ranije. Prinio sam je licu, udahnuo. Vjetar koji bjesomučno udara u prozore sa željom da uđe napolju njiše grane. Leptir je nestao u teatru sjenki koje počeše da igraju po sobi. Konačno sam smognuo snage da se podignem i pogledam ekran televizora na kojem je bilo mnoštvo kvadrata, svaki s prizorom iz drugog dijela vile. Centralnim dijelom monitora je dominirao prizor kreveta, istog na kojem sam sjedio, i na njemu veliki crni leptir, zamrznut u trenutku. Pustim li snimak, odletjet će, a to nisam želio. Vratio sam ga, ne na početak jer nisam želio da gledam stvari koje sam želio zaboraviti, već na dio kada stoji na rubu bazena i zuri u vodu.
Šminka joj razmazana po licu. Diže ruku, briše obraz. Crna mrlja se širi, ali ona ne mari već skida odjeću. Svileni ogrtač baca na travnjak pod noge, grudnjak i gaćice u bazen, u koji se lagano spušta i prepušta se vodi. Na trenutak se čini da se utopila, leži licem nadolje, a onda se pokreće, poput onog leptira na stropu, zamahuje rukama i počinje plivati, zatim se vraća i izlazi.
Voda joj se slijeva niz tijelo dok ide ka vili čijim hodnicima luta izgubljeno. Djeluje mi kao avet koja se vraća na mjesto svog stradanja jer se očajnički drži za njega i ne želi otići. Zastala je ispred radne sobe. Ne vidim joj pogled da bih znao u šta gleda. Previše je toga bilo unutra.
U spavaćoj sobi sjeda na krevet, poseže ka noćnom stolu kraj uzglavlja iz čije ladice vadi notes, zapisuje nešto i vraća ga. Liježe i kao da je svjesna da je gledam, ruke joj klize niz tijelo, nestaju između nogu. Prsti miluju, ulaze i izlaze. Gledam kako ih diže do usana, jezikom prelazi preko njih pa ih vraća u sebe.
Otkopčao sam hlače, u ruci su mi i dalje njene gaćice. Njeni prsti stežu posteljinu, noge se grče. Sjeme natapa ionako mokru tkaninu dok ja drhtavim pokretom zaustavljam snimak. Uhvatio sam trenutak male smrti, la petit mort kako su ga Francuzi zvali, onaj čas orgazma kada tijelo klone u slabost. Postao sam čovjek koji je pobijedio smrt, makar na kratko. Nisam želio odustati od te laži, već sam se slijepo držao nje.
Sjetio sam se nečega što mi je prije promicalo. Notes koji je Iris stavila u ladicu. Godinama je pisala dnevnik kojem nikada nisam prišao iako sam znao gdje je. Među koricama sveski je počivala njena intima koju sam poštovao, smatrajući da će mi reći sve ono što je muči i što treba da znam. Ali sada? Pitao sam se da li stranice skrivaju odgovor koji sam tražio.
Bacio sam gaće na pod, obrisao ljepljive prste o posteljinu i ustao pa pošao ka noćnom stoliću u čijoj ladici sam ga pronašao, tačno onako kako ga je ostavila. Notes smeđih kožnih korica, uvezan crvenom niti. Zadrhtao sam kada sam ga dotakao, osjećajući se kao lopov jer sam dirao nešto što nije moje. Gore je bilo jer ni žena kojoj je pripadao odavno nije bila moja, vlastitim izborom. Mojim, ne njenim.
Prstima sam prelazio preko slova njenog imena urezanih u kožu, polako sam išao od jednog od jednog, ispisivao ih kao mag što piše riječi drevne magije koja vraća mrtve u život. Uzalud.
Uzeo sam dnevnik i sjeo, strepeći i kolebajući se nad kožom uokvirenom sveskom. Otvorim li ga, nema povratka. Znao sam to. Zauvijek ću postati obilježen kao lopov tajni, što mi se činilo većim teretom i bolnijim žigom od onog koji sam već nosio.
Lagano sam odvezao crvenu nit. Vuna. Noć prije nego ću otići, ležali smo na kauču gdje sam zaspao nakon svađe. Došla je do mene nekad u toku noći. Njena ruka se spustila na moju. Kažiprst je krenuo od vrha malog prsta uz podlakticu, nadlakticu sve do srca.
„Japanci to zovu akai ito“, rekla je položivši dlan na moje grudi, na kraju puta, „tu nevidljivu crvenu nit što povezuje dvoje ljudi. Ide od srca do vrha malog prsta lijeve ruke. Bez obzira koliko duga i zapetljana bila, omogućit će im da se nađu. Nekada. Negdje. Nekako. Može se razvući i zapetljati, ali nikada prekinuti.“
„Misliš da nas dvoje povezuje?“, upitao sam je, nepromišljeno.
„Ništa u ovom životu nije sigurno, osim smrti. Mada se i ona može pobijediti. Što se tiče tvog pitanja, vrijeme će pokazati.“
Kada sam krenuo, zaustavila me je na vratima i zavezala mi crvenu vunenu nit oko lijevog zgloba.
„Zaista?“
„Kada je Tezej krenuo u labirint da se suoči s Minotaurom, Arijadna mu je dala klupko crvenog tkanja. Ono mu je pokazalo put do izlaza. Njegova nit vodilja.“
„Ja ne idem da se suočim s mitskim čudovištem, Iris“, rekao sam.
„Možda, a možda ipak da. Čudovište se nalazi u svima nama, skriveno u zavojitim hodnicima. Čuva tajne. Strahove. Samo želim da se vratiš. Meni.“
Spustio sam upletenu nit pored sebe i otvorio svesku. Dočekala me je koverta s mojim imenom ispisan Irisinim rukopisom. Drhtaj mi je prošao tijelom kada sam je otvorio. Unutra su bila dva papira. Jedan tek obična cedulja sa slovima moje supruge, drugi pismo koje nisam morao ni otvoriti da bih znao kome pripada. Dovoljan je bio miris soli i mora.

Čitaš li ovo znači da sam konačno otišla jer nisam mogla da trpim teret usamljenosti. Pitaš se kako neko može biti usamljen pored druge osobe? Jednostavno. Bože, zvuči kao klišej preuzet iz lošeg romana. Melodramatično, zar ne? Patetično? Previše osjećaja za tebe, znam. Ti si čovjek koji ne poznaje emocije ili barem tako tvrdi mada znam drugačije, a možda sam se samo lagala sve ove godine. To što sada držiš u rukama Pandorina je kutija, ali za razliku od nje, ja nisam skrila zla ovog svijeta već sebe, na ovim stranicama, među ovim redovima. Dio po dio, a na tebi je da me pronađeš ako to želiš jer odavno sam već izgubljena. Poznaješ li me nakon svih ovih godina? Ja tebe poznajem, čitam i kad su ti korice sklopljene, kad si udaljen i hladan. Dovoljno je da ti čujem disanje ili kako gledaš kroz prozor pa da znam kakav si. A ti? Možeš li to reći za mene?

P.S.

Pretpostavljam da si prepoznao njeno pismo. Došlo je dok si boravio s našim sinom danas. I ne zaboravi, on je naš šta god neko rekao.

Cedulja je drhturila među mojim prstima. Otkucaje srce sam čuo prvo u grudima, da bi se odjeci začuli u ušima, razbijajući tišinu, podsjećajući da sam živ. Poželio sam povratiti žuč i jad iz utrobe, pročistiti se. Nisam se mogao prisiliti da pročitam pismo. Otvorim li ga priznat ću da se vratila iz dubina u kojima je nestala.
Vratio sam sve kako sam i zatekao, pisma u kovertu, kovertu u dnevnik, ali kada sam pošao da zavežem crvenu nit zastao sam, i umjesto oko sveske, zavezao sam je sebi oko zglavka.
Konačno sam ponovo pogledao u televiziju i prizor zaleđen na njenom ekranu. Kada sam pustio snimak, Iris je nestala. Bio je dovoljan zamah krila leptira.

nastavit će se…

Facebook Comments