Sjećanje kože

Sjećanje kože je varljivo, blijedi vremenom kao i svako drugo. Hladnog kamena i njegove hrapave površine koža se jasno sjeća dok jagodicama prelazim preko bijele površine, slova uklesanih u nju što govore o bogu koji leži ispod, skriven zemljom i tišinom od bijesnih valova koji udaraju podno litice nedaleko od njegovog utočišta. Dodir toplog dlana, čvornatih žuljeva po glavi i prsti što prolaze kroz dječačku kosu tek su sjene uspomena davnih.
Bogovi iz legendi bi jednog dana ustali, vratili se vjernicima čiji bezbrojni dodiri učiniše glatkim kamen njihovih spomenika tokom godina. Ali to su bile priče za lakovjerne, nada za teške dane. Ovaj svećenik odavno je posrnuo, njegova vjera ishlapjela. Njegov bog odavno umro. Zauvijek.
Drugi spomenik, pokraj prvog, stariji. Bog boga.
Još se sjećam Baptisteovog dubokog glasa dok je sjedio prekoputa mene, čuvajući me do očevog povratka. „Ne doimaš se tužnim“, rekao je Kreolac. „Djed ti je umro.“
Slegnuo sam ramenima jedući hamburger.
Do tog dana, smrt je bila tek pojam u mom životu. Nešto o čemu sam slušao u školi, gledao na televiziji. Ponekad bih čuo da je neko od djece u školi izgubio nekoga. Klari, djevojčici s kosom boje vatre i pjegama na nosu, onoj u koju sam potajno bio zaljubljen, umrla je majka. Kimu, dječaku koji je sjedio iza mene, uginuo je hrčak. Zakopali su ga u bašti iza kuće, rekao nam je sljedećeg dana brišući suze prljavim rukama, zbog čega mu po licu ostadoše tragovi.
Činilo se da smrt dolazi svima, osim meni. Kao da me je zaobilazila u tom svom pohodu, iz razloga samo njoj znanih. Čak i tada, kada je konačno odnijela nekoga iz moje porodice, ostala mi je nepoznata jer kako istinski biti tužan zbog nekoga koga nisi ni poznavao?
„Baptiste, kuda idu ljudi nakon smrti?“, upitao sam ga preko zalogaja.
Nasmijao se širokim osmijehom, otkrivajući velike bijele zube među kojima su dva sijala zlatom. „Ljudi idu pod zemlju, dječače. Šta se dešava s dušom, to se moraš pitati.“
„Duša?“
„Duša je leptir zatočen u imagu od mesa i kostiju kojeg tek smrt oslobađa. Ona treba vodiča do svijeta sjenki jer raskršća su mnoga, a samo jedan put je pravi. Zato se Baron Samedi brine o njima.“
Godinama poslije, kada sam vidio crnog leptira na simsu prozora svoje studentske sobe, leptira ni nalik niti jednom drugom, sjetio sam se Baptisteovih riječi, a s noću koja je uslijedila došao je i san, jednom davno već sanjan. San o dječaku koji hoda grobljem, između spomenika, usamljen i uplašen dok se kroz noć čuje buka valova što su se razbijali o stijene, a onda čuje riječi iz mraka.
„Ca ou vlé?“ Šta želiš?
„Ne boj se“, rekao mi je Baptiste kada je vidio izraz na mom licu nakon priče o loama i smrti.
„Ali još sam mali da bih umro. Mislio sam da samo stari ljudi umiru i oni usamljeni, što ih niko ne voli niti oni vole nekoga.“
„Niko ne zna kada će svijetu doći kraj. Zato treba živjeti prije nego umreš.“
Otac, kakvog ga nikad nisam prije vidio, crvenih i oteklih očiju, daha natopljenog alkoholom, došao je po mene pred zoru. Tek jednom nakon toga bio je takav, noć prije nego ćemo otputovati. Sjedio je za stolom u kuhinji, zamišljeno gledajući u čašu ispred sebe, utapajući u ono malo tečnosti u njoj vlastite snove, a ja sam ga krišom promatrao.
Gledam okolo i shvaćam, jedva da se nešto promijenilo nakon svih tih godina. Tvrda zemlja. Epitaf u mermeru. Huk talasa. Moji osjećaji. Njih dvojica, u smrti jedan pokraj drugog, za života tako daleko. Pored njih jedno mjesto prazno.
Još jednom, prije nego se okrenem i odem, koža se prisjeća hladnog kamena dok mene sjećanje izdaje i poigrava se sa mnom. Posljednji pozdrav ostaje zaleđen na usnama. Da sam ga izgovorio nestao bi u vjetru i zvuku kršenja talasa što se ne smiruju.
Okrećem se ka svjetioniku u daljini, osamljenom na stijeni. Možda je pronađem tamo gdje sam je uvijek nalazio. Jednom sam pročitao da nikada nismo daleko od onih koje mrzimo, te da zbog tog razloga nikada ne možemo biti blizu onih koje volimo. Sada znam da je zaista tako, jer tanka je linija između ljubavi i mržnje. To su dvije strane istog novčića.

Facebook Comments