Neustrašive

Nazvali su je Nirbhaya. Neustrašiva. To ime je dobila jer se branila rukama i nogama, zubima i noktima od šest muškaraca koji su je silovali i tukli te noći u autobusu koji se kretao ulicama Delhija, a samo je odlučila odmoriti od učenja, otići u kino s dečkom i uživati. Umrla je bolnom smrću dvije sedmice poslije. Njeni silovatelji su uhvaćeni, jedan je izvršio samoubistvo u zatvoru, maloljetnik je dobio tri godine popravnog doma, a četvorica su još u zatvoru. Čekaju dan presude, vješanje.

Sedam godina poslije, gotovo isti scenario. Djevojka čeka pomoć, guma joj probušena. Javlja roditeljima da će joj pomoći vozač kamiona. Posljednji put da je čuju. Sutradan je pronađena spaljena pored puta, prije smrti četiri muškarca su je silovala i tukla. Uhvaćeni su i oni. Policija ih je odvela na mjesto zločina radi rekonstrukcije događaja, a onda su ih pobili. Zvaničan izvještaj kaže da su oteli oružje i pucali na policiju. Kako god, pravda je možda zadovoljena, ali njihove smrti neće vratiti mlade djevojke niti će popraviti načinjenu štetu.

„Šta je radila sama u to doba noći? Šta će sama s muškarcem koji joj nije muž? Vidi kako se obukla, tražila je to.“ Time ih brane, ljudi gori od počinitelja jer odobravaju takvo nasilje. Kako nazvati njih? Da li bi isto govorili kada bi gledali u tijelo svoje kćerke, izmrcvareno, utrobe koja viri van ili leš spaljen do neprepoznatljivosti? Majka jednog od Nirbhayinih silovatelja je rekla: „Neka visi ako je kriv, imam i ja kćerku.“

Koliko god ljudi čudovišta smislili, ne postoje gora od onih koja čuče u nama, spremna da pomole svoju ružnu glavu prvom prilikom. Sam čin silovanja sam po sebi je dovoljno gnusan i počinitelj zaslužuje kaznu, najgoru moguću, ali kakva je to osoba… Ne, kakva je to zvijer što siluje i muči, tuče i pali nemoćne djevojke? Razlog tome ne treba tražiti jer ne postoji. Nikada i neće. Ne postoji opravdanje, ne postoji ništa što bi spasilo takve spodobe zaslužene smrti. Sad će se naći oni koji će reći, ko smo mi da odlučujemo ko je zaslužio umrijeti. Takve ću upitati, ko su oni da odluče na takav način prekratiti mlade živote? Da zbog njih posljednje uspomene tih djevojaka budu njihova zajapurena lica iznad njih, bol i stid.

Bilo bi jednostavno reći da su to stvari koje se ne dešavaju nama niti u blizini nas, već na drugom kraju planete. Bilo bi lako okrenuti glavu i reći da su divljaci u pitanju, necivilizirana rulja, međutim, nije tako jednostavno. Zapadni svijet je isti. Francuska, SAD, Brazil, Španija, Njemačka i mnoge druge države. Slučajevi nasilja, silovanja, mučenja i ubijanja žena se dešavaju na svakom dijelu planete i zato ne treba skretati pogled niti šutjeti.

Nisu ove dvije djevojke jedine. Brojne su Nirbhaye širom svijeta. Neke su progovorile, neke ne mogu jer im leševi leže u skrivenim grobovima, neke se stide ili boje. Ne treba nam nikakva „Sluškinjina priča“ niti bilo kakva druga izmišljena distopija jer živimo u takvoj distopijskoj priči. Zapravo, svijet se mijenja, samo ljudi ostaju isti.

Photo by Engin Akyurt from Pexels

Facebook Comments