Bilo jednom u Hollywoodu, bajka o kraju jedne ere

Kada neko poput Quentina Tarantina najavi da će se u svom sljedećem filmu baviti kultom Charlesa Mansona i brutalnim ubistvom Sharon Tate i još troje ljudi kobne večeri, sada već daleke 1969, i to u filmu bajkovitog naslova „Bilo jednom u Hollywoodu“, a poznavajući njegove prethodne uratke, za očekivati je da ćemo gledati nešto što će nadmašiti sve što je do sada radio. Tarantino to i jeste uradio, ali ne način na koji su mnogi očekivali, filmom koji je toliko tarantinovski, a opet posve različit.

„Bilo jednom u Hollywoodu“ proglašen je hitom godine prije nego li je uopće prikazan na Kanskom filmskom festivalu, a tek poslije projekcije, Tarantino i njegov pretposljednji film karijere, ako je vjerovati izjavama koje je dao, dignuti su na Olimp filmskog svijeta. Zasluženo? Da, iako je film mogao biti kraći za barem 20 minuta rezanjem scena koje nemaju apsolutno nikakvu ulogu za radnju i razvoj likova te bi se time dobilo na ritmu, koji se, upravo zbog njih gubi, ali kako to obično biva, Tarantino je došao do stadija svoje karijere kada mu je sve dopušteno, pa i prazan hod u filmu.

Kako mu samo ime govori, „Bilo jednom u Hollywoodu“ je bajka, naravno ispričana na Tarantinov način. Njegov vitez nije na bijelom konju, nije čak ni glavni lik kako bi mnogi očekivali, već sporedni, kaskader koji zbog svoje prošlosti ima problema s nalaženjem posla pa obavlja posao pomoćnika nekada velikog glumca, sada već na zalasku karijere. Tarantinovo zlo, strašni čarobnjak ili zmaj, pojavi se tek jednom u kratkoj sceni, da bi ga zamijenili njegovi sljedbenici koji se pretvore u karikature, čime se Tarantino šali, na svoj način, s onima čiji su mozgovi isprani besmislenom ideologijom. Kakva je bajka bez djeve u nevolji, zar ne? Ona dolazi u obliku lijepe plavuše, svedene na stereotipni lik žene iz filmova te ere.

Određenim dijelovima filma, Tarantino je uzburkao osinje gnijezdo pa su ga optužili za rasizam zbog predstavljanja Brucea Leeja kao oholog lajavca koji se voli tući s kaskaderima po studiju i za šovinizam zbog prikaza žena (lik Brada Pitta ubije svoju ženu jer je previše zvocala, kako je implicirano, a Sharon Tate je prikazana kao praznoglava ljepotica koja manipulira svojim bivšim ljubavnikom, tupavo se smiješi i pleše po cijeli dan, članice Mansonovog kulta su seks lutke). Oboje su validni razlozi za optužbu, uzevši u obzir da za Brucea kažu da je bio potpuna suprotnost onom iz filma, a da se sama Sharon Tate borila protiv tog stereotipa i nije željela da je ljudi tako posmatraju, međutim treba uzeti u obzir da je ovo Tarantino, sve ono što uradi i napiše ima svoje zašto i zato. Osim toga, ovo je njegova verzija događaja, alternativna historija.

Borba između Leeja i Pittovog lika jeste samo simbolika sukoba budućnosti i prošlosti Hollywooda, lik Tateove je sporedan, priča se ne vrti oko nje iako nas na to navodi marketing filma, ali nažalost, to je prikaz ženskih likova u Hollywoodu tih godina. Mogao je to bolje odraditi po pitanju same Tateove i dati joj malo više mesa i karaktera, ali kao što rekoh, Tarantino je u toj fazi karijere kada mu je sve dopušteno.

Stavimo li kontroverzu po strani, dugačke scene vožnje koje su samo to, dugačke scene vožnje, te scene sa Sharon Tate, koje vjerovatno služe samo kao varka radi izgradnje napetosti pošto znamo čemu film vodi, a zapravo samo usporavaju radnju, Tarantino je napravio najbolji film svoje karijere, koji se neće svidjeti svima, posebno ne onima koji su očekivali klasičnog Tarantina, mada ni oni neće ostati zakinuti u posljednjih 15-20 minuta filma.

Hemija između DiCaprija i Pitta, Dona Kihota i Sanča Panse zlatnog doba Hollywooda, jedne ere koja se bliži kraju, gluma obojica, DiCaprija kao glumca na zalasku karijere, velike face koja se rasplače na samu pomisao kraja, Pitta koji je otjelovljenje Stevea McQueena i kaskadera šezdesetih i sedamdesetih, kulera koji se smješka i šarmira, vjernog prijatelja DiCaprijevog lika, Tarantinovi dijalozi, crni humor i silne reference, lik osmogodišnje glumice koja govori poput kakvog mudraca čineći je jednim od najboljih likova u filmu, te ljubav prema filmu koju on, kao jedan obožavatelj filmova posjeduje i prikazuje stalno u svojim djelima, filmovi unutar filma, kako to Tarantino radi, čine ovaj „Bilo jednom u Hollywoodu“ sjajnim.

Nostalgija bi bila možda najbolja riječ za opisati ovaj film jer on zapravo jeste, nostalgično ljubavno pismo herojima filmskog platna, iz doba kada nije bilo raskošnih koreografija borbe niti digitalnih efekata te kraju jedne ere. Ovdje je odrasli Tarantino snimio film za dječaka Quentina, a ostalima ako se svidi.

Facebook Comments