Lažni proroci (kraj)

Grlo mi se stisnulo dok sam gledao u komad drveta u mojim rukama. Te žuljevite šake, preplanule kože i nabreklih vena ispod nje, nekada su poznavale samo uništenje. Zaboravile su na stvaranje kojem su bile posvećene davno, čini mi se prije samog praskozorja čovječanstva. Konačno su ponovo stvarale, lice što me je proganjalo danima i noćima svaki put kada bih sklopio oči. Pripadalo je istoj ženi, ali nije to bilo lice čije sam crte pratio vrhom prsta u polumraku male sobe bordela. 

Ne, sada je nalikovalo onome koje sam vidio posljednji put prije nekoliko dana, na krvavom tijelu što su raspeli pokraj puta čija je glava klonula na grudi, dojki obilježenih ujedima korbača. Lice je to usana otečenih i napuklih, obraza s tragovima osušene krvi i rupama gdje su nekoć bile oči što su me gledale kada smo bili dva stranca koja su se pronašla pukim slučajem. 

Rastjerao sam vrane što su se gostile njenim mesom. Dovoljan je bio jedan kamen, ali muhe ostadoše. Tek su na tren uzletjele samo da bi se vratile svom piru tjerajući oporu knedlu uz moje grlo. Domaćin, koji je bio pored mene u kolima, rekao je da to rade s robovima koji ubiju svoje gospodare i pokušaju pobjeći. Upozorio me je da ne radim ništa ako ne želim da završim na trgu, leđa izrovanih bičem ili nečim gorim.
Šutio sam i posmatrao je, prisjećajući se trenutaka koje smo Bardhylla i ja proveli skupa. Osjećao sam se krivim za njenu smrt, iako čekić koji joj je klinovima probio dlanove i stopala i prikucao ih za križ nisam držao ja. Kriv sam jer sam joj usadio ideju o slobodi, o lutanju vječnom.

Kada smo pošli kući, prošli smo pored rijeke gdje su se ponovo okupili ljudi oko čovjeka koji ih je potapao u vodu. Vjerujemo u laži što teku poput meda sa srebrenih jezika lažnih proroka koje slijepo slijedimo i upijamo svaku njihovu riječ kao da smo u pustinji, a one oaza u kojoj nalazimo spas. Iscrtavaju nove međe između ljudi, gore od onih prirodom nametnutih. Crtaju bojom kože, nacijama, religijama mira pozivaju na rat, zazivaju ime boga koji se nikome ne pokazuje kao da se stidi vlastite kreacije i onoga u šta se pretvorila jer djeca smo, neposlušna i odmetnuta. 

Rijetki se zapitaju šta se krije iza njih, tih ivica našeg svijeta i skupe hrabrost, pa odu do beskonačnosti gdje ne postoje okovi. Biti slobodan ima cijenu, visoku. Ona ju je platila. Uprkos ogrlici na njenom vratu, simbolu pripadnosti drugome, konačno je bila ono što je priželjkivala. Slobodna. Prešla je granicu, a tamo gdje se sada nalazila, stege nisu postojale. 

Lice s komada drveta razmaknu svoje usne, izgovarajući nijemu optužbu i ja ga ispustih u prašinu kraj nogu. Poslušala je lažnog proroka.

Začuo sam korake iza sebe, lagane, gotovo nečujne. Znao sam kome pripadaju prije nego sam začuo glas.

„Ko je to?“, upitala je podižući rezbariju s tla.

„Još jedna žrtva lažnih proroka i njihovih slatkih riječi“, odgovorio sam uzimajući joj drvo iz šake.
Zbunjeno me je gledala, supruga mog domaćina koji je te noći bio u drugom gradu. 

„Nije bitno“, odmahnuo sam rukom. „Šta želite?“

Isprva je šutjela zbog srama, ne znajući kako da započne priču, a onda stidljivo, riječi krenuše, jedna po jedna. Ispričala mi je ono što ih je mučilo, onu muklu tišinu što je pritiskala za stolom u kući tokom večere kao da je samo nebo palo. Rekla mi je njihove želje zbog čega sam oborio glavu, zatečen. To što su tražili, bilo je previše, ali možda je tako trebalo da bude. Da podarim život za smrt. Ustao sam i pružio joj ruku. Drhtala je, uplašena onim što slijedi jer tu je noć tijelo nudila drugom muškarcu u potrazi za srećom.

Ujutro sam otišao, ostavivši je uspavanu u sijenu, tamo gdje sam napravio svoj ležaj, u štali pokraj stolarske radionice. Od stvari imao sam samo izrezbaren komad drveta, zataknut za pojas i prošlost nekoliko života. Ponovo sam bio lutalica.

Facebook Comments