Djeca zemlje i neba, Guy Gavriel Kay

Da li je sudbina unaprijed određena pa samo plovimo od tačke do tačke dok ne dođemo do kraja puta ili se njen tok može mijenjati odlukama koje donesemo u određenim trenucima života? Seresinskim morem ka Sarantu plovi trgovački brod na čijoj se palubi odigrava drama koju će okončati jedna odapeta strijela. Odluka da otpusti tetivu luka i strijelom usmrti svog suborca donesena je ishitreno, Danica to zna, ali povratka nema. Životne niti putnika na brodu ta je strijela uplela, spajajući ih na način o kojem nisu ni sanjali.

Žena ratnica, Danica Gradek, vješta s lukom i noževima zbog svoje ishitrene odluke mora pobjeći od svog naroda. Za nju to nije problem. Sada se može posvetiti životnom snu, ubijanju Ašarita koji su joj odveli brata godinama prije.

Pero Villani, siromašni umjetnik iz Seresse putuje u Asharias da naslika portret velikog kalife po njegovoj želji, na zapadnjački način. Taj čin mu može donijeti slavu i bogatstvo ili smrt, svjestan je toga. Ono što ga izjeda jeste zadatak koji je dobio od Vijeća dvanaestorice. Ubiti velikog kalifu. Za njih, on je samo savršeno žrtveno janje, ali Pero želi da živi.

Leonora Valeri je špijunka iz Seresse koja ide za Dubravu, kao lažna supruga liječnika koji nikada nije ni stigao do Dubrave. Za nju je taj zadatak bio jedini način da ode od života koji nije željela, onog u manastiru gdje ju je smjestio bijesni otac.

Marin Đivo je trgovac, mlađi sin poznate dubravačke porodice. Ženskaroš. Vješt mačevalac. Brod na kojem se odvija drama je njegov, on se smatra odgovornim za ono što se desilo na njemu pa zbog toga odlučuje pomoći Danici, usput i Peri.

Tu je i Damaz, mladi janjičar koji se ne sjeća svoje prošlosti, ali otkriva je na vojnom maršu ka Wobergu gdje odbacuje svoj novi identitet i vraća se starom.

Može se reći da svi oni jedre u Sarant, a oni koji su čitali „Odjedriti za Sarant“ znaju šta to znači.

Guy Gavriel Kay spada u one pisce koji volu da tkaju tapiserije, jer njegovi romani jesu to, obične knjige, već pažljivo istkane tapiserije s vješto isprepletenim sudbinama likova u njegovom prepoznatljivom pseudohistorijskom maniru. Njegovi likovi se kroz roman mijenjaju, sazrijevaju i na kraju više nisu isti oni s kojima smo počeli druženje. Koristeći svoje uobičajene motive kao što su ljubav, odluke i posljedice koje imaju, sukob religija i naroda, izgubljene identitete, te ubacujući unutra jake likove, prije svega ženske, Kay se svojim pretposljednjim romanom (pošto je novi već u prodaji) „Djeca zemlje i neba“ vraća u već poznati svijet Saranta, Esperane i drugih poznatih zemalja njegove vizije Evrope, ovaj put renesansne.

Smještena radnjom u Sarant, gradu temeljenom na Konstantinopolu, duologija „Sarantijski mozaik“ bila je najbliža radnjom Balkanu, ali ovaj put Kay radnju smješta ni manje ni više nego na Balkan i Jadransku obalu, pa tako imamo Asharias umjesto Saranta, jer je sada pod vlašću Ašarita tj. Osmanlija, Seressu umjesto Venecije i Republiku Dubravu kao… Dubrovačku republiku, logično. Pošto Kay voli svoje likove, kao pijune na šahovskoj tabli, postaviti usred nekog velikog događaja, s kojim su povezani na neki način, tako je sada uzeo pohod Osmanlija na Beč kao pozadinski događaj, naravno u svojoj režiji.

Kao i svaki drugi roman Kaya, tako se i ovaj čita samostalno, ali oni koji su čitali prethodno spomenutu duologiju o Sarantu će prepoznati određene stvari iz nje. Prepoznat će se tu i imena s naših prostora, čak i neki historijski likovi, kao odmetnik koji se bori protiv Osmanlija godinama. Čovjek crvene brade i žutog ogrtača, čija pojava izaziva strah gdje god se pojavi. Njegovo ime je ban Rasca Tripon, ljudi ga zovu Skandir, a historija ga poznaje kao Skenderbega.

Kay gotovo da ima nepisano pravilo, na svaki odličan roman, napiše jedan koji nije u rangu prethodnog, a nakon „Ispod neba“ „Djeca zemlje i neba“ teško da ga mogu dostići. Koliko je u „Ispod neba“ bio jednostavan i briljirao, ovdje se ponovo vratio većem broju likova i nije da on to ne zna povezati, itekako zna, ali naprosto nekad odluta previše i oscilira od poglavlja do poglavlja, mada do kraja izbistri sve. Iako nije najbolji roman koji je Kay napisao vrijedi ga pročitati jer ipak je on majstor, koji i kad odluta, vrati se na pravi put i privede priču kraju u svom stilu.

Facebook Comments