Ratno svjetlo, Michael Ondaatje

Sjećanje su slike onoga što smo doživjeli, stvari koje smo probali, ljudi koje smo upoznali. Razbacane su po našoj memoriji, odakle ih izvlačimo po potrebi i slažemo u neki red, ili barem to pokušavamo. Nekada zaboravljamo, namjerno ili slučajno, pa su sekvence isprekidane, razbijene u komade, stoga mozak popunjava rupe najbolje što zna i umije u pokušaju spajanja tih dijelova. Koliko zapravo možemo vjerovati nečemu što je tako varljivo? Šta je stvarno, šta je izmišljeno?

Michael Ondaatje se u svom posljednjem romanu, „Ratno svjetlo“, ponovo bavi sklapanjem mozaika od dijelova sjećanja, kako bi digao veo tajni jednog života i došao do pomno čuvane istine, bolne, ali neophodne da bi se nastavilo dalje, jer kroz poigravanje s uspomenama, Ondaatje svoje likove dovodi do razrješenja. Donosi im mir.

Prvi dio romana uvod je u samu misteriju, postavlja nam pitanja ko su zapravo naši roditelji i koliko znamo o njima, ali ne samo to, period je to odrastanja i sazrijevanja Nathaniela i njegove sestre, kroz niz avantura, sada kada su konačno slobodni od roditeljske stege. Roditelji, prvo otac, zatim majka, otišli su u Singapur. Barem su tako njima rekli i ostavili ih na čuvanje čovjeku po imenu Leptirica, a tada njihovom kućom počinje da šeta cijela plejada neobičnih likova, „koji su možda kriminalci“.

Tako Nathaniel postaje krijumčar, plovi kanalima Temze i švercuje hrtove, spoznaje strast i vodi ljubav po napuštenim kućama s djevojkom koju je upoznao na poslu. Njeno pravo ime je zaboravio, čuo ga je jednom da bi ga se sjetio poslije. Znana mu je samo kao Agnes. Ignorira činjenicu da ih je majka slagala jer su njen kofer pronašli. Nije ga ni odnijela niti je otišla u Singapur. Zapostavlja odnos sa sestrom zbog čega se postepeno razdvajaju. Taj period, kada je ratno svjetlo još „osvjetljavalo“ London i njegove ulice, ispunjene sjenama u kojima se skrivaju tajne, naglo se prekida da bi se nastavio 14 godina poslije.

Nathaniel je sada odrastao muškarac koji, nakon majčinog iznenadnog povratka, perioda života s njom i njene smrti, pokušava da kroz tajne dokumente i uz pomoć sjećanja, riješi misteriju po imenu Rose, kako se zvala njegova majka pa tako postaje narator i roman odjednom više nije ono što smo mislili, njegov glavni lik nije Nathaniel, niti je to kada bio, već je to Rose, misteriozna žena koja je o svom životu malo pričala, a ožiljke na ručnim zglobovima, dobivene u onom periodu razdvojenosti, vješto skrivala. Tako kućica u Suffolku, s ograđenim vrtom, postaje centar Nathanielovog svijeta, gdje crta mapu života svoje majke, ujedno i svoju. Mapu koja vodi do otkrića šta se to desilo na drugom dijelu svijeta, pod ratnim svjetlom dok je Nathaniel plovio mračnim kanalima Temze.

Ondaatjeov talenat je neosporiv od samog početka, s obzirom na lakoću kojom nas zavede rečenicama i uvede u priču, ali tek u trećem dijelu dolazi do punog izražaja, kada se sve kockice slažu na svoje mjesto i vidi se istinska snaga pripovjedača koji daje tako malo, a opet, sve je bitno; igre riječima, odnos svjetla i tame, sjene, metafore, simbolika, slike izvučene iz sjećanja, tako žive. Brojne pojedinosti kakve samo majstor skrivanja poput njega može ugraditi u priču na takav način. Čak se da naslutiti da je odao počast i Violetti Szabo, jednoj od heroina Drugog svjetskog rata, tako što je Rose dao kodno ime Viola, i donekle sličnu sudbinu. Naime, Rose je uhvaćena i mučena, baš kao i Violette, s tim da je Violette strijeljana dok je Rose otišla kući.

Lirika njegovog stila je prisutna i ovdje, ali za razliku od „Engleskog pacijenta“, pročišćena je, pa nema onih poetskih trenutaka koje su mu mnogi zamjerali, barem nisu prisutni u tolikoj mjeri. Osjetni su kada piše o odnosu muškarca i žene, recimo jer tada kao da Ondaatje pušta onog pjesnika u sebi na slobodu. Mada, „Engleski pacijent“ jeste ljubavna priča i bez tih poetski obojenih trenutaka, ne bi bio ono što jeste, dok je „Ratno svjetlo“ ipak drugačiji, pa je samim tim i Ondaatje umjereniji. Fragmentiranost naracije je također tu, ipak je ovo mozaik sjećanja.

Poigravanje sa stilom, ili tačnije, prilagođavanje istog, potrebi priče, nepoštivanje pravila pisanja i eksperimentiranje s formom su izuzetno rizične stvari koje mogu dovesti do promašaja ako se radi o nekome ko ne zna šta radi. Ondaatje zna. „Ratno svjetlo“ je dokaz toga.

Facebook Comments