S druge strane košmara

Vrata na kući se otvaraju i u noć kulja svjetlost. Izlazi muškarac, visok, širokih ramena. Zastaje, pogledom oprezno pretražuje okolinu. Iako tako izgleda, ne ponaša se kao stočar koji živi na estanciji podno Anda, desetinama kilometara udaljenoj od najbližeg grada, već ima auru nekoga ko je navikao na opasnost. Silazi s trijema i ide ka hrastu u dvorištu. Nekada je pripadao Fallschirmjägerima, padobranacima pod vodstvom Otta Skorzenyja. Sam Skorzeny nam je to ispričao kada smo ga unajmili da nam pomogne oko njemačkih naučnika u Kairu. Znamo šta nas čeka.

Gledam u Elija. Iako je kraj mene zbog crne uniforme tek se nazire u mraku. Lice mu je namazano bojom, samo bionjače svijetle kada se okrene ka meni da me smiri  pokretom ruke. Čučimo u visokoj travi, slušamo zviždukanje Wagnerovih Valkira i šum mokraće. Čekamo.

Aaron, Yehuda i nas dvoje smo kidon, vrh koplja što se zabija u srce zločinaca. Njih dvojica su ostala u terencu skrivenom iza brda, nedaleko od imanja. Večeras smo Eli i ja anđeli smrti za ljude u kući ispred nas.

Muškarac zakopčava hlače, ispuhuje prvo jednu pa drugu nosnicu, prstima skida sline pa ih briše o bedro i odlazi nazad. Vrata se zatvaraju. Ponovo smo sami u noći. Eli daje znak i krećemo. Srce mi lupa jače. Večeras je kraj jednog perioda. Dok se približavamo kući prisjećam se svega i puštam film u glavi po ko zna koji put.

Počelo je nošenjem traka s Davidovom zvijezdom oko ruke. Velikim slovima u centru zvijezde bila je ispisana riječ. ŽIDOV. Tako su nas dijelili od drugih. Ta zvijezda je predstavljala štit Božji, rabin je to stalno pričao u sinagogi, ali nas je izgleda Bog napustio tih dana.

Živjeli smo ograđeni u svoj kvart, iščekujući najgore. Čak sam i ja, sa svojih petnaest godina osjećala opasnost nadvijenu iznad nas iako je majka govorila da će sve biti u redu uz blijedi osmijeh dok bi otac sjedio za stolom, bolesno siv u licu i zamišljeno gledao kroz prozor. Mlađi brat bi se ponekad pokušao igrati s njim, ali bi se ovaj trznuo i zaurlao na njega zbog čega bi Daniel zaplakao i pobjegao u sobu, a ja bih pošla za njim i tješila ga.

Tada bih sjedila satima s njim u krilu, milujući ga po glavi dok otac ne bi ušao i izvinio se uz suze. Mrzila sam ga. Vlastitog oca. Kukavicu koja se istresala na dijete, krv svoje krvi. Bojala sam se i ja, pa sam stiskala pesnice dok mi se nokti ne bi usjekli u dlanove samo da niko ne vidi strah na mom licu, a onda bih noću plakala kada su ostali spavali. Sjedila bih u kupatilu i jecala tiho.

Onog dana kada smo odlučili biti normalna porodica, kao nekad, prije žutih traka oko ruke, bio je prvi dan Roš Hašane. Pomolili smo se u tišini, a onda je majka izvadila jabuke, sitne i smežurane. Već su gnjile. Sjećam se da smo ih ranije umakali u med. Tada smo ih samo uzeli, grizući u njihovo suho meso. Imale su ukus spužve, ali sam se trudila da se ne primijeti moje gađenje. Zastala sam na tren sa žvakanjem, progutala zalogaj i nastavila dalje.

Upali su prije nego sam je dovršila. Dali su nam vremena da spakujemo nešto stvari. Cijeli život nam je stao u dva kofera. Brat je plakao, pribijen uz mene. Pogledala sam u oca dok smo izlazili. Tresao se. Zapitala sam se, da li je normalno mrziti vlastitog oca, sada svedenog na tog uplašenog jadnika?

Nazvali su to deportacijom, to guranje u vagon kao da smo stoka koja ide na klanje. Tako smo se i osjećali. Među ljudima se širila priča, šapat brži od šumskog požara. Slutio je o smrti.

Strah se mogao namirisati u zbijenom prostoru. Mirisao je na znoj, mokraću i govna. Muškarac pored nas je zagrlio kofer i nekontrolirano se ljuljao. Ljudi su se odmicali od njega koliko su mogli. Jače sam zagrlila brata, stišćući mu glavu na grudi i šapućući mu da će sve biti u redu. Da li mi je vjerovao kada sam i sama sumnjala u ono šta govorim?

Šapat se obistinio kada su se otvorila vrata vagona, puštajući unutra talas hladnoće s mirisom dima. Pogledavši u nebo, vidjela sam neobične pahulje. Otkad je snijeg crn?

Oca su ubili odmah na stanici. Pred našim očima, kada se ispriječio vojnicima koji su došli da nas odvoje od njega. Posljednji čin hrabrosti, kao da se želio iskupiti za kukavičluk. Pucanj je odjeknuo, svjetina je vrisnula komešajući se. Niz majčino lice su se slijevale suze, a usne su se otvarale nijemo izgovarajući očevo ime. Brat je grcao, stisnut uz mene, a ja sam nepomično zurila u krv što se širila oko tijela. Staklaste oči su me promatrale. Pahulje su padale rastvarajući se u crnilo kada bi dotakle grimiz koji je tekao peronom. Vidjevši njegov bezizražajni pogled shvatila sam koliko sam pogriješila. Brada mi je zadrhtala, ali su suze izostale.

Svjetina se razdvojila. Vidjela sam oficira kako nam prilazi. Visok, plave kose pune briljantina zalizane unazad. Ledenim pogledom je strijeljao. Pored njega je išao čovjek neobično dugih ruku, izrazito mršav. Njegove oči nisu nosile ni led ni vatru. Plašile su svojom prazninom.

Kada su prišli, majka se ispriječila ispred nas. Plakala je i molila da nas puste na miru. Vidjela je kako me oficir gleda. Još se sjećam njegovog izraza lica kada je izvadio pištolj, prislonio ga majci na čelo i povukao oroz. Tanke usne su se razvukle u osmijeh, a oči su bljesnule.

Činilo se da je vrijeme stalo jer je majka ostala da stoji nakon pucnja kao da prkosi smrti. Tren poslije skljokala se pored oca. Brat je pao preko nje, grleći je i dozivajući kroz grcaje. Moji jecaji su bili nijemi, ugušeni u meni. Dok je oficir odlazio s neobičnom pratnjom, obrisala sam lice i pogledala u dlan, crven od krvi.

Tada dato obećanje mrtvim roditeljima, uplakanom bratu, sebi, ponavljala sam  kao mantru svaku noć pred spavanje kada bih gušila plač jastukom. Ubit ću ga. Zaklela sam se životom.

Kada su me tu noć odveli iz barake, mislila sam da mi je to kraj. Daniel je plakao za mnom, jedan od vojnika koji su došli po mene je zamahnuo da ga udari kundakom, ali se ispriječila Rahela, starica iz našeg kvarta. Poznavala sam je otprije. Stala je ispred mog brata. Vojnika to nije zaustavilo već ju je udario u stomak zbog čega se presamitila. Mogla sam samo bespomoćno da gledam preko ramena dok su me vukli ka izlazu.

Doveli su me pred Heinricha, koji je sjedio za raskošno postavljenom trpezom. Ustao je i osmjehnuo se dok je izvlačio stolicu da sjednem. Skinuo je gornji dio uniforme, nosio je samo bijelu košulju čija su prva dva dugmeta bila raskopčana.

„Jedi“, rekao mi je s druge strane stola kada je sjeo. „Molim te, nemoj da se stidiš.“

Od straha, iako sam bila gladna, jedva da sam uzela nekoliko zalogaja. Kada smo završili, obrisao je usta rubom salvete, ustao i došao kraj mene.

Naježila sam se kada mi je prstima prešao preko obraza. Pitao me je jesam li nevina dok mu se ruka spuštala niz moj vrat i nestajala ispod haljine od grubog platna koju sam dobila kao uniformu. Dirao mi je grudi i šaputao da se ne bojim, da ću uživati, a onda me je uštinuo za bradavicu pa me podigao iz stolice i bacio na krevet.

Vratili su me u baraku pred zoru, butina crvenih od skorene krvi. Boljelo me je ispod stomaka, ali bol nastao širenjem rupe unutar mog bića, bio je puno gori. Kroz noći koje su se protezale u mjesece, bol je nestao. Ostala je samo praznina i želja za smrću.

Sada, dok ga gledam niz cijev pištolja kako mi leži pod nogama, čini mi se manjim, drugačijim od onog Heinricha koji me je nasilno uzimao svaku noć u svojoj sobi, čineći me tako „svojom malom poslušnom židovskom kurvom“, kako je to volio reći. Led se topi u njegovom pogledu dok krklja držeći se za vrat kao da želi zadržati život koji mu  neumitno curi kroz prste.

Ispušta još jedan hroptaj i smiruje se. Dodirujem nogom tijelo na što ruka mlitavo skliznu. Zar je to to? Trebala sam osjećati nešto, ispunjenje rupe koju sam toliko dugo nosila. Mislila sam da će biti popunjena kada ga konačno vidim mrtvog, ali nije. Ljuštura sam i dalje, sastrugana od svega što je ljudsko. Možda da sam povukla oroz onu noć kada je stajao na balkonu nakon što me je ponovo uzeo i ostavio lica zakopanog u jastuk.

Odsutno je gledao u horizont, negdje iza šume, osluškivao je zvukove nalik potmuloj grmljavini. Bili su to zvuci borbe, spasa o kojem su logoraši danima šaputali međusobno dok smo promatrali vojnike u sivim uniformama kako se užurbano pakuju u kamione. Odlazili su.

Već sam bila otupjela. Ponekad bih se uhvatila da uživam u onome što mi radi zbog čega sam osjećala mržnju prema sebi kada bih se vratila u baraku. Vraćala sam se iz kupatila gdje sam ispirala usta od njegovog sjemena kada sam primijetila pištolj u futroli, nemarno prebačenoj preko stolice i sakoa. Konačno prilika da sve okončam.

Polako sam prišla, izvadila pištolj, otkočila ga pokretom koji sam naučila napamet, promatrajući ga kako ubija moj narod i nanišanila ga.

Nisam to mogla uraditi. Imala sam ga na nišanu. Okrenuo se kao da je osjetio i pošao ka meni. Ruka mi je drhtala dok je prilazio. Približio se, uzeo cijev pištolja i naslonio je na svoje čelo. Nešto me je zaustavilo. Tada sam zaplakala prvi put nakon dugo vremena. Suza se spustila niz obraz, a on je uzeo pištolj iz moje ruke i ošamario me tako jako da sam izgubila svijest.

Kada sam došla sebi shvatila sam da sam sama. Napolju se nije čulo ništa. Jutrom je vladala tišina. Čak su utihnule i daleke eksplozije. Misao mi je prošla glavom. Daniel! Ustala sam i potrčala ka našoj baraci.

Mršave figure su me gledale iza mreža od žice, obučene samo u tanke prugaste pidžame. Dah im se ledio na modrim usnama. Njihovi prazni pogledi su me pratili dok sam trčala po smrznutom blatu. Upitala sam ih za brata. Šutjeli su. Vrisnula sam u očaju. Tražila sam Daniela. Tanke ruke su se digle kao jedna i pokazale ka zgradi u dnu logora zbog čega sam pretrnula.

Tu je radio Inženjer, čovjek neobično dugih ruku koji je onog dana hodao peronom kraj Heinricha. Gledala sam kako u toj baraci iz dana u dan nestaju djeca. Uvijek djeca, nikada odrasli. Uvodili su ih u grupicama po troje ili četvero. Nekada i više. Bojala sam se da će jednog dana doći po mog brata. Napokon su to i uradili, na samom kraju.

Iz te zgrade nijedno dijete nije izašlo. Nekoliko puta sam vidjela kako vojnici iznose vreće, ponekad crne od zgrušane krvi, bacaju ih u obližnju rupu i povraćaju. Šta god da su vidjeli unutra, bilo je strašnije i od plinskih komora, krematorija i masovnih grobnica punih, odrvenjelih leševa, nagomilanih poput drva za loženje.

Potrčala sam preko dvorišta. Živi skeleti su me dozivali u pomoć. Više nisam bila švapska drolja, već Mesija, ali ih nisam slušala. Morala sam spasiti brata.

Okliznula sam se i pala na tvrdo zemljište. Smrznuta zemlja mi je zgulila koljena i dlanove, ali nisam marila. Podigla sam se, stisnula zube i nastavila.

Vrata barake su bila širom otvorena. Iznad njih sijalica je bacala trougao svjetlosti kroz koji si morao proći da bi ušao u mrak kao da je to bio posljednji bedem odbrane od onoga što boravi iza. Stajala sam pokušavajući nazrijeti šta je unutra. Čudan miris mi je golicao nozdrve. Bio je slatkast, a opet je ostavljao gorčinu u dnu ždrijela tjerajući na povraćanje.

Pogled mi je skrenuo na rupu, tik do barake. Knedla mi je zastala u grlu. Bila je do vrha puna vreća, od kojih su neke su bile poderane. Iz njih su virile ogoljene kosti, a iskešene lobanje su me promatrale praznim očima. Sve do jedne su pripadale djeci. Povratila sam.

Odmahujem glavom, rastjerujem sjećanja koja su me pogonila sve te godine. Gledam leš na podu. Sada je to bio starac kojeg smo Eli i ja jutros promatrali, dok smo ležali u travi. Nije imao ništa od Heinricha kojeg sam poznavala. Pljunula sam ga.

„Miriam“, čujem glas i okrećem se.

Eli stoji pored kuhinjskog stola za kojim su četiri leša. Jednima su glave zabačene unazad, drugi su pali po kartama. Među njima je i onaj što je pišao napolju. Krv se slijeva na pod. Nisu ni znali šta ih je snašlo kada smo upali.

„Jesi li dobro?“, pita me.

Klimam glavom.

Žena zavaljena u stolicu zakrklja. Eli joj prilazi i diže Uzi, prislanja ga na njeno čelo.  Eli je poput mene, čovjek s prazninom u sebi. On je svoju dobio u šumi kraj Rige kada su ga lokalni partizani izvukli iz gomile leševa. Spasila ga je majka, primivši ga u svoj zagrljaj. Kao i ja, nikada je nije ispunio već je hodao sastrugan.

Njene plave oči se gase, pogled se magli. Eli povlači obarač i zrak se ispuni crvenom izmaglicom. Nekada sam se pitala hoćemo li postali poput onih koje smo mrzili i koje smo lovili. Sada sam znala, svaki put kada bih vidjela sjaj u njegovim očima dok je ubijao. Postali smo mašine za ubijanje. Valjda smo takvi bili savršen materijal za Cezareju, uništenog djetinjstva, zadojeni  mržnjom.

Dopunjavali smo se zbog toga, u krevetu i van njega. Iako nadređeni nisu to odobravali, žmirili su na takve slučajeve.

Gleda me bezizražajno. Plaši me kada je takav. Kao da nije bio ona osoba na čijim sam grudima znala zaspati, osjećajući se sigurno. Da li on misli isto kada sam ja ta koja puca? Svijetle li mi oči isto?

 „Inženjer je moj“, govorim, podsjećam ga na osvetu. Šuti. Odobrava.

Obilazim krv koja traži put po bijelim pločicama. Ne osvrćem se, ali ga čujem iza sebe. Prati me moja sjena, moj anđeo čuvar. Zahvalna sam mu na tome.

Inženjer. Taj nadimak smo mu dali u Mossadu, kada smo poslije rata počeli praviti dosjee onih koje smo lovili. Istina je bila da o njemu nismo znali ništa. Koga god da smo pitali, odgovor je bio isti: „On nije čovjek.“

Mnogi su ga tražili, ne samo mi. Amerikanci, Rusi, Britanci. Jurili smo ga po svijetu i prevrtali svaki kamen. Njihovi razlozi su bili drugačiji od mojih. Svi su željeli ono što sam vidjela, a ja sam mu zbog toga željela smjestiti metak među oči.

Dolazimo do metalnih vrata. Iza njih je. Znamo to. Nadgledali smo imanje danima. Radio je ono što najbolje zna. Jutros je vojni kamion dovezao nekoliko djece.

Osjećam kiselinu u dnu grla. Grize i tjera na povraćanje. Eli mi spušta ruku na rame. Čujem njegov šapat.

„Možeš li sama?“

Spuštam obraz. Gotovo da mu osjećam toplinu kože kroz tkaninu rukavice.

„U redu. Čekam te ovdje“, govori, „ali bit ću spreman da uletim.“

Okrećem se. Gledam bademaste oči. Vidim pogled muškarca koji voli. Dodirujem mu lice, klizim poznatim crtama pokretom znanim od prije. Prelazim palcem preko usana, dižem se na prste i ljubim ga. Vrijeme je.

Otvaram vrata. Hladni zrak koji pokulja nosi u sebi miris prošlosti. Iako ga godinama nisam osjetila, nikada mi nije izlapio iz nosnica. Spuštam se niz usko stepenište obasjano treperavom svjetlošću sijalica obješenih duž zida.

Eli me prati pogledom. Na potiljku mi je. Čudno mi je to. Iako je tu ne mogu se otresti jeze koja me prožima. Uspomene na ono što me je čekalo iza svjetlosti, u polumraku barake izlaze pred oči.

Rukom sam napipala prekidač na zidu i pritisnula ga. Svjetiljke su umorno zatreptale nekoliko puta, kao da se ne žele upaliti, umorne od onoga što su osvjetljavale godinama. Svjetlost se razlila velikom prostorijom čiji je zrak bio težak od onog gorkoslatkog mirisa, ali sada sam osjećala još jedan. Taj mi je bio poznat vrlo dobro. Prvi put sam ga namirisala u uskom prostoru vagona. Miris straha sa svim svojim tonovima mokraće, govana i znoja.

Očekivala sam razbacane papire po podu i metalnim stolovima, traljavo razmazanu kredu na crnim tablama po zidovima koji bi svjedočili brzom odlasku Inženjera i njegovih ljudi. Mislila sam da ću zateći čudne naprave pune tipki i sitnih mjerila na kojima kazaljke nepomično stoje. Stvarnost je bila drugačija. Ono što me je dočekalo bio je prizor iz košmara.

Gledala sam u nešto što nisam željela vidjeti.

Meso protkano žilama, blijedo ružičasto i sluzavo prekrivalo je dio zida, kretalo se i pomjeralo. Kao da ga je moj ulazak uznemirio, promijenilo je boju i počelo jače da pulsira.

Knedla mi je stajala u grlu jer je u procjepu nalik vagini bez usmina, usred tog nabreklog tkiva, nestajala dječja ruka. Novi talas slatkastog mirisa preplavio je prostoriju.

Bila sam nemoćna da bilo šta uradim jer se masa sušila i kopnjela pred mojim očima dok od nje nije ostala samo sluzavi trag i poneki djelić smeđeg, smežuranog tkiva, nalik jabukama koje je majka donijela za Roš Hašanu.

Nisam mogla ništa učiniti osim pasti na koljena i zaplakati u dlanove dok se praznina širila mojim bićem gutajući me u cijelosti.

Na dnu sam stepenica. Prostorija podruma je uska, ali duga. Prizor koji me je dočekao isti je kao u baraci. Ružičasto tkivo širi se preko zida poput zloćudnog tumora, pruža svoje ružičaste pipke i žile po podu i plafonu. Pulsira u ritmičnim otkucajima nevidljivog srca. Na tren promijeni boju i iz vlažnog, ružičastog procjepa dođe onaj miris, jači nego prije.

Dižem pištolj, idem ka muklom stenjanju koje dopire iza metalnog stola. Gutam pljuvačku dok mi znoj curi niz čelo, štipa za oči. Brišem ga dlanom. Otkucaji vlastitog srca me zaglušuju. Nazirem noge, barem mi se čini da su to noge. Izmičem se i sada jasnije vidim. Jesu, bile su to noge, samo spojene nalik repu sirene. Pripadale su nečemu što sam nekada poznavala pod imenom Inženjer.

Istopljena groteska, gomila mesa i kostiju. To je sada bio. Prepoznajem ga po mrtvom pogledu. Na njemu je stvor nalik pauku, hrani se njegovim mesom. Tijelo mu je bilo prekriveno kratkom sivom dlakom, a na vrhu glave je imao grozd ljudskih očiju, okrenule su se i pogledale u mene.

Čudne vilice, nalik kliještima, zaškljocaše ispod očiju. Imala sam osjećaj da mi mogu otkinuti glavu jednim ugrizom. Zglavkaste noge se skupljaju i pripremaju za skok.

Pucanj odjeknu podrumom. Grozd očiju i sluz pljusnu po meni. Pakleni pauk pade na pod, uvijajući se. Trajalo je to nekoliko sekundi, a onda se čudovišno tijelo umirilo.

Gledam Inženjera, promatram ga preko nišana dok diže ruku na kojoj gotovo da nema tkiva.

„Gle, kako su moćni pali“, govorim i ciljam u mrlju njegovog lica.

Iz grla mu dolazi neartikulirani zvuk. Crne oči mole.

Prst mi zastaje na obaraču. Pati. Spuštam pištolj i gledam u uzrok mojih košmara, koje sam nosila poput neželjene tetovaže, one na unutrašnjoj strani podlaktice. Skupljam pljuvačku u ustima, želim ga pljunuti. Pogled mi privlači sveska pohabanih, žutih stranica ispisanih redovima sitnog rukopisa. Posežem, okrećem listove. Vidim crteže i simbole. Gledam u Inženjera. Mrtve oči odaju tajnu.

„Miriam“, otegnut glas, promijenjen do neprepoznatljivosti me doziva iz mraka.

Trzam se i gledam u ćošak. Uperila sam pištolj. Sada čekam. Isprva ne vidim ništa, a onda tama dobi oblik čovjeka. Stišćem vilicu i grizem jezik da ne vrisnem. Kako ta spodoba zna moje ime?

Njegovo tijelo nema kože, tek se mjestimično pojavljivala poput lišaja, tanka, gotovo providna. Meso mu je nalik onom tkivu na zidu, sada tamno crveno, prošarano plavim i sivim venama. Ispod njegove površine se kreće nešto. Liči na pokrete crva.

„Sssessstro.“ Usta bez usana se pomjeraju uz šištanje iz grla.

Blizu je. Vidim mu oči konačno i prepoznajem ga. Brada mi drhti.

„Ddd… Daniele?“, mucam.

Diže ruku ka meni. Nepomična sam. Spuštam pištolj, ispada iz klonule ruke i udara o betonski pod.

„Miriam, pazi!“ Elijev glas iza mene. Podrumom odjekuje brektanje Uzija. Meci zuje i zabijaju se u meso. Prilika se tetura, okreće i bježi. Nestaje u procjepu. Baš kao u logoru, tkivo nestaje i ostavlja sluzav trag.

Čujem užurbane korake. Vreli dah na vratu. „Jesi li dobro?“ Grli me. „Nisam te trebao pustiti samu.“ Nestajem u njegovom naručju. Tu sam sigurna.

Nisam mu dala da ubije stvorenje koje je nekada bilo Inženjer. Ostavili smo ga u podrumu. Šutke idemo ka šipražju nedaleko od imanja. Tu nas čekaju preostala dva člana tima u džipu.

Stajem i okrećem se preko ramena. Plameni jezici gutaju zgradu i sukljaju put noćnog neba. Ruka mi dodiruje džep u kojem sam sakrila Inženjerovu tajnu.

Nastavljamo ka vozilu.

„L'Šana Tova.“

Gledam ka Eliju. Zaboravila sam da je večeras Roš Hašana. Nova godina, novi početak.

Pružam ruku i preplićem prste s njegovim. „L'Šana Tova“, odgovaram uz osmijeh.

Praznina je popunjena. Moj život je dobio novi cilj. Daniel je živ. Negdje je s druge strane košmara. Trebao me je. Novi Inženjer je rođen.


Picture by Mirekis

Facebook Comments