Lažni proroci (poglavlje V)

Vratio sam joj se naredne noći i noći poslije te. Osjećaju koji je pružala ležeći na meni nakon vođenja ljubavi. Sjećanja na čovjeka koji sam bio su nestala, zvijer se povukla u dubine ostavljajući mirnu površinu do sljedeće pojave.

Kada sam pitao Bardhyllu plaši li me se sada, rekla je ne. Rekla mi je da se ljudi mijenjaju i da je taj stari ja postojao u jednom trenutku mog života, da je otišao.

„Nekad mi se čini da ne postoji drugi ja“, odvratio sam joj na to. „Kada god pokušam da se sjetim, dolaze mi sjećanja na stvari kojih se stidim. Da li je moguće da se čovjek promijeni kroz živote kojima prolazi?“

„Moguće je“, prošaputala je na mojim grudima. „Pričaj mi o sebi. Onom čega se sjećaš.“

Šutio sam izgubljen u dijelovima prošlosti koju nisam želio. Tražio sam pravi komad za početak priče o besmrtniku i njegovom lutanju. „Sjećam se posljednje smrti“, napokon sam rekao. „Onome što je uslijedilo prije toga. Ostalog… Nejasno. Kao da je skriveno u magli i tek povremeno izviri.“

„Pričaj mi.“

Pričao sam.

Ispričao sam joj kako sam na graktanje vrane otvorio oči i shvatio da ležim na bojnom polju, okružen mrtvima čijim su se ostacima gostili lešinari, životinjski i ljudski. Jedni su uzimali meso, drugi su skidali sve dragocjeno. Prekriven krvlju, blatom i govnima bio sam prizor od kojeg se ledi krv kada sam se podigao s mokrog tla. Ošamućen od smrti, zateturao sam prema dvojici Kelta čije su me oči razrogačeno posmatrale samo da bi na novi graktaj pobjegli usput bacajući sve ono što su skinuli s leševa.

Otkopčao sam remenje oklopa, puštajući ga da padne u kaljužu s ostacima starog mene. Novi ja sam stajao na polju kojim su lutale duše ubijenih. Tražili smo smiraj, kako oni, tako i ja.

„Od tada više nisam umirao“, završio sam joj priču. „Lutam Carstvom za svrhom. Okajanjem.“

„A prije?“

„Prije… Vidjela si prije. Osjetila si djelić tog svijeta kojem sam pripadao.“

Tada sam joj rekao da mi priča o sebi. Onome čega se sjeća.

„Sjećam se sela na obali rijeke“, počela je s pričom. „Zelene doline i planina oko nje, mene kako trčim poljima s drugom djecom. Majki koje nam se smiju. Sjećam se očeve brade kojom me je škakljao kada bi me podigao u naručje nakon dolaska iz lova ili s polja, a ja bih se smijala.“

Zastala je. Svi zastanemo kada naiđemo na kamen spoticanja. „Sjećam se i njihovog dolaska. Vatre i smrada mesa, krvi po tlu, očevog izraza lica dok leži i pokušava izvući koplje iz stomaka, majčinog razjapljenog vrata. Daha vojnika na mom vratu i bola…“

Šutjeli smo. Činilo mi se da nije postojala riječ koju bih mogao reći da barem na tren ublažim sjećanja.

„Reci mi, da li je postojao neko u tim tvojim lutanjima? Neko poseban?“

Promijenila je priču, sada je bio red na mene da kopam po groblju osjećaja jer šta su uspomene do odavno mrtve emocije čiji nas duhovi povremeno opsjedaju. Svi smo ih imali, jedina je razlika bila u dubini groba, da li smo ih zakopali plitko da kosti isplivaju prvom prilikom kada vidimo ili osjetimo nešto što nas vrati u prošlost ili su pak na dnu duboke jame, pretvoreni u fosile ispod slojeva zaborava.

„Možda… Čini mi se da jeste“, odgovorio sam, „ali…“

Pred očima mi je spis, požutjeli pergament ispisan sitnim rukopisom. Mojim. Slova su mjestimično nečitka, tinta je razlivena. Pisao sam u žurbi, znam to. Želio sam to što prije izbaciti iz sebe, tajnu nedokučivu smrtnicima pa ipak, eto je. Prosuta po toj hartiji. Izašla iz pera koje tako grčevito stišćem prstima crnim od mastila.

„Opet nisi spavao? Uskoro će svanuti“, čuje se glas, nota koje se pretapaju jedna u drugu. Ne mogu ga odrediti, kao da je iskrivljen maglom zaborava.

Osjećam toplinu na obrazu, meki dlan što me miluje. Okrećem glavu i ljubim jagodice prstiju, mirisne na mojim usnama.

„Prihvati sudbinu. Ne možeš sve riješiti.“

„Samo me gledaj.“

Sjećanja blijede, gube se, a iz izmaglice dopire šapat. „Tvoj ponos… Bojim se da će te koštati.“

„Robovi smo živih mrtvaca“, govori mi Bardhylla i ustaje iz kreveta. Posmatram je dok se oblači, svjetlost svijeće i sjene što joj igraju po koži, kreću se oblinama tijela. „Ne želim robovati više.“

„Zašto ne odeš? Pobjegneš?“

Zastala je da mi pokaže otisak na koži. „Kuda? Nemam se gdje vratiti. Moj dom je odavno zgarište čiji leš je odavno prekriven travom. Jednom rob, zauvijek rob. Niko neće da prihvati odbjeglu kurvu. Robinju, pri tom.“ Dotakla je prstom glavu, pa potom i davno zaraslu opekotinu, ostatak žigosanja od prije, i ogrlicu na vratu s kamenim privjeskom na kojem je pisalo ime njenog gospodara. Njeni okovi su bili teži od lanaca, sputavali su joj um. Nosila ih je na tijelu.

„Ne vraćaj se više“, rekla je na vratima. „Gazda…“

„Šta? Zabranit će mi da dolazim?“

„Samo se ne vraćaj. Molim te.“

Baš kao i prvi put, prije nego me je uvela u sobu, kada me je glasom uvjerila da će sve biti u redu, tako sam sada, dok sam gledao u vrata i mjesto na kojem je stajala tren prije, znao da misli ozbiljno. Više se nisam vraćao, ali to nije bio posljednji put da sam je vidio.

 

nastavit će se…

Facebook Comments