Niz paukovu nit: poglavlje III

III

Razmicao sam granje četinara dok sam išao ka jezeru. Kroz krošnje sam vidio njegovu mirnu, tamnu površinu kako bljeska na mjesečini. Izašavši iz šume, našao sam se na obali jezera u čijem je plićaku stajala poznata figura u bijeloj haljini. Voda joj je sezala do koljena.
Nije se micala iz vlastitog zagrljaja. Mogao sam vidjeti prste kako klize niz nadlaktice. Imala je taj običaj, grliti se. Radila je to u samoći kada bi trebala osjetiti toplinu jer je u nedostatku tuđe, nekada bila dovoljna i vlastita.
Otuđena od svijeta, nije me primjećivala. Uhvatio sam je za rame i okrenuo.
Umjesto očiju, dočekaše me dva bezdana koja su prijetila da me odvuku u svoje mračne dubine. Ustuknuo sam. Ispod haljine se vidio stomak, odajući odmaklu trudnoću. Otvorila je usta, ali glas se nije čuo.
Zapeo sam na kamen i pao na leđa. Nebo bez zvijezda poče se parati po nevidljivim šavovima i crnilo se rasu po svijetu. Moj krik proguta noć jer je u tom svijetu tame vladala tišina.
„Gospodine”, čuo sam glas, dopirao je do mene iz mraka. „Gospodine, jeste li dobro?”
Zatreptao sam. Ležao sam na podu aviona. Nije bilo jezera niti neba koje se cijepa. Iznad mene se nadvijala Vanessa. Podigao sam se i pogledao oko sebe. Slike kao da su se preklapale u jednu, mutni obrisi noći su se povlačili između sjedišta poput nespretno razlivene tinte po papiru, dok su me putnici zbunjeno gledali iz šume i s obale.
Protrljao sam oči. Kada sam ih otvorio noć se povukla s mjesečinom, odnoseći sa sobom i drveće i blistavu površinu jezera. Ostala je samo ona. Maya, djevojka s crnim rupama umjesto očiju. Zadržala se samo tren prije nego joj se lik zalelujao i iz njega izašla stjuardesa zabrinuto pružajući ruku ka meni.
Kolegica je stajala iza, spremna da reaguje, mada teško da su mogle učiniti nešto muškarcu od stotinjak kilograma ukaže li se potreba za tim. Optuženički pogledi, obojeni strahom od nepoznatog, posmatrali su me sa sjedišta. Zasigurno sam im ličio na luđaka koji je odbio popiti terapiju pa pravi ispade po avionu.
To mjesto koje sam sanjao i trudna Maya… Odjednom sam želio što prije sletjeti, mada nisam bio siguran da li ponovo da pobjegnem ili da se suočim s Mayom i Annom. Sjetio sam se posljednje posjete jezeru. Nisam mu se želio vraćati.
„Sve je u redu”, istisnuo sam kroz suho grlo. „Samo… Zaspao sam i… Mjesečarim ponekad.” Šta sam drugo mogao reći do laži? Oduvijek sam bio dobar u tome.
„U redu je“, osmjehnula se, a onda je podigla ruke i obratila se putnicima: „Sve je u redu, dragi putnici. Gospodin Galloway će se vratiti na sjedište. Pripremite se, uskoro slijećemo.” Pogledala je opet ka meni. „Sigurno je sve u redu?“, upitala me je tiho da niko ne čuje.
Klimnuo sam glavom. Ponovo sam slagao. Ništa nije bilo u redu.
„Vratite se na sjedište. Slijećemo.”
Pogledi su me pratili dok sam hodao između redova kao optuženik na šetnji srama. Glenn je stajao pored sjedišta zabrinutog izraza na licu.
„Samo si ustao i probudio me. Mislio sam da ideš do toaleta”, rekao je dok sam prolazio pored njega kao da se pokušava odbraniti što me nije zaustavio.
„U redu je. Samo sam mjesečario. Dešava mi se.”
Sjeo sam i vezao se. Nisam mogao pobjeći znatiželjnim pogledima, pa sam se okrenuo ka prozoru. Bilo je neobično vidjeti blještava svjetla rodnog grada što su se prostirala ispod nas. Nemir zatalasa kroz mene kada točkovi aviona dotakoše pistu. Gume zaškripaše. Nakon dugo vremena, ponovo sam kod kuće.
Kada sam stao na šalter i predao pasoš, žena koja je radila tu, prelista ga pa podiže pogled kao da me želi upitati nešto, ali odustade, udari pečatom i vrati mi dokument.
„Dobrodošli natrag“, reče uz osmijeh.
„Hvala“, odgovorio sam i laptopa prebačenog preko ramena, s torbom u ruci, izašao ispred aerodroma i zapalio cigaretu, radujući joj se kao staroj ljubavnici. Ruke su mi se tresle od želje, počelo je dok sam izlazio iz aviona. Zadržao sam dim u plućima uživajući u njemu, i na tren, misli mi se smiriše. Ostala je samo tišina. Poznat glas me natjera da pogledam u stranu.
Glenn je ubacivao stvari u taksi. Zastao je na tren spazivši me. Uz osmijeh, klimnuli smo jedan drugom glavom prije nego je ušao u vozilo i otišao.
Ispratio sam ga pogledom. Otkako sam se vratio na sjedište nakon epizode sa snom, nismo progovorili ni riječ i pomalo mi je bilo žao zbog toga. Imao sam osjećaj da ga je mučilo to što me nije zaustavio i tako spriječio incident. Nije znao istinu. Kako je i mogao? Da nisam zaspao u avionu, učinio bih to u taksiju ili hotelu. San bi se desio i ja bih drugdje ispao lud.
Bijelo vozilo s oznakom taksija i zelenom djetelinom stade ispred terminala kao naručen. Malo ko se dičio svojim porijeklom kao mi, bostonski Irci, ljudi koji nisu vidjeli Smaragdni otok svojih predaka stoljećima. Ponosili smo se time toliko da smo se bojili u zeleno na dan Svetog Patricka i stavljali listove djeteline gotovo na sve kako bi pokazali tu svetu vezu između nas
Bacio sam napola ispušenu cigaretu u slivnik. Pored tolike djeteline i leprikona, pomislio bi čovjek da smo najsretniji ljudi na svijetu. Nekada mi se činilo da je moja irska krv previše razrijeđena. Ili Sveti Patrick jednostavno nije želio pogledati nekoga poput mene otpisujući me kao izgubljen slučaj.
Otvorio sam zadnja vrata, ubacio torbu i laptop, a onda se svalio na sjedište. Vozač, mladi crnac obraza obraslih kratkom, rijetkom bradom, okrenu se preko ramena.
„Kuda?“ Gledao me je preko crnog debelog okvira dioptrijskih naočala u iščekivanju odgovora.
„Cambridge“, konačno sam odgovorio. „929 Massachusetts Ave.“
Želio sam prvo otići tamo, na poznatu adresu. Vidjeti Annu. Uvjeriti se da je sve u redu s njom. Ona će mi reći da sam samo umislio i da su svi dobro. Ponovo sam se lagao.
Bilo bi pametno da sam prvo nazvao. To bi bila racionalna odluka, ali nikada nisam bio poznat kao racionalan čovjek. Tu noć posebno. Pitao sam se kako li će reagirati kada me vidi nakon toliko godina ne razmišljajući uopće o opciji da je neću pronaći
Taksista je klimnuo glavom i krenuo. Sade je prigušeno pjevušila svoju baladu o neobičnoj ljubavi, povremeno prekinuta glasom dispečera s radio stanice.
Trebalo mi je nešto da skrenem misli. Pogledao sam licencu zataknutu za retrovizor. Lloyd Henderson. 22 godine. Zgodan dečko, pomalo štreberskog izgleda, na slici je imao nešto dužu kosu. Kao i u stvarnosti, tako mu se i na slici, u očima nazirala ulična mudrost, svojstvena ljudima prepuštenima sebi od malih nogu. Da sam ga upitao kako je odrastao, siguran sam da bih čuo priču o majci koja je radila dva posla da othrani njega i braću jer ih je otac napustio ili je pak otac bio taj koji ih prehranjuje. Možda se sam odgojio, roditelji su mu umrli dok je bio mlad ili je odrastao kod bake i djeda. Možda je u starateljskom domu. Možda… Previše možda, ukorio sam sebe.
„Odavde si, Lloyde?“, upitao sam ga kako bih utišao misli koje su se ponovo uznemirile.
„Rođen i odrastao, gospodine. U Mattapanu. Ako mene pitate, najljepši dio grada. Vi?“
Mattapan je bio stari dio Bostona u kojem su uglavnom živjeli Afroamerikanci, Haićani i Jamajkanci. Znao sam svratiti tamo dok sam studirao. Imali su sjajan karipski restoran, Mama Leone. Njihova ljuto marinirana grilovana piletina s rižom bila je čista simfonija okusa i nešto što sam obožavao jesti svaki put kada bih otišao tamo, a često sam išao za vrijeme studiranja.
„Odrastao na Beacon Hillu, ali već godinama ne živim ovdje,“ odgovorio sam. „Vratio sam se na nekoliko dana.“
„Nostalgija vas uhvatila?“
Osmjehnuo sam se. Doista mi je nedostajao rodni grad. „Pomalo“, odgovorio sam. „Mama Leone još uvijek radi?“
On se nasmija. „Da, još uvijek služe najbolja jela Kariba. Samo što mame Leone više nema. Umrla je prošle godine. Preuzeo je njen sin.”
Sjetio sam se vlasnice, mame Leone, krupne žene uvijek obučene u haljine jarkih boja s odgovarajućim maramama kojima bi pokupila kosu u tradiciji svog naroda. Uvijek vesela i spremna na razgovor s gostima, zaraznog smijeha i dubokog glasa. „Žao mi je što to čujem. Bila je sjajna domaćica.”
Lloyd klimnu glavom. „Najbolja.“
Pričali smo još malo. Zapravo, Lloyd je spontano govorio o stvarima koje su se desile u Bostonu u godinama mog odsustva dok sam ja šutio, pretvarajući se da ga pomno slušam. Uzalud sam se trudio otjerati misli i svakim pređenim metrom, nadglašavale su Lloydove riječi.
Pogledi su nam se sreli u retrovizoru. Mladi taksista opravda mudrost koju sam vidio na njegovoj fotografiji, prestade s pričom i nasmiješi se.
„Dobrodošli natrag, gospodine“, rekao je, ostavljajući me u društvu navirućih misli. Ne mogu reći da mi je bilo drago zbog toga.
„Hvala, Lloyde“, odgovorio sam mu i naslonio se na vrata posmatrajući grad, koji sam nekada zvao svojim, kroz prljavo staklo.
Pomislio bi čovjek da se promijenio tokom godina odsustva, ali nije. Još je to bio isti onaj Boston, s atmosferom starog, a opet novog vremena. Nosio je u sebi dašak starog kontinenta i otadžbine.
Tunel Sumner nas proguta i povede ispod bostonske luke. Svjetla na plafonu su se stapala u traku svjetlosti nalik putu od žutih cigli koji me je vodio do odredišta. Nadao sam se da neću zateći crvene cipele ispod kuće. Osjetio sam prisustvo kraj sebe. Kada sam se okrenuo, Maya je sjedila pored mene.
„Nismo više u Kanzasu, zar ne, Toto?“, upitao sam je uz blijedi osmijeh.
„Sve u redu, gospodine?“, javio se Lloyd primijetivši moje komešanje.
Nestala je poput fantazme. Počinjao sam se navikavati na to.
„Da“, promrmljao sam. „Samo sam umoran. Počinjem pričati sam sa sobom. Vidim duhove.“
„Kao ja kad odradim dvije smjene zaredom.“ Mladić se osmjehnu. „Izdržite još malo. Uskoro smo stigli.“
Ponovo smo utonuli u tišinu. Negdje iznad nas je bila Bašta, poznati dom bostonskih Kelta, nekadašnjih giganata NBA lige na čelu s Larryjem Birdom. Otac me je vodio kao klinca na utakmice Celticsa i Bruinsa. To je bio dio odrastanja gotovo svakog klinca u Bostonu. Utakmice nedjeljom, poslije toga hamburgeri i sladoled. Nekada su mi ti dani nedostajali. Nadao sam se da ću jednog dana stvarati te uspomene sa svojim klincem. Pretpostavljam da sam trebao kriviti razrijeđenu irsku sreću za to što nisam.
Konačno nas dugački tunel ispljunu na površinu i nastavismo pravo, preko brane na rijeci Charles i kratkog Craigiejevog pokretnog mosta. Tamo negdje iza, na skretanju lijevo ostade naselje Beacon Hill, gdje smo Anna i ja odrasli. Pored je bila i visoka zgrada bolnice koja je prizvale ružne uspomene na noć kada nam se život počeo rasipati.
Sjetio sam se straha u jarko zelenim očima kada sam otvorio vrata kupatila i crvenih mrlja na bijelim pločicama poda. Pogledom sam im pratio trag uz noge koje su nestajale su ispod spavaćice. Sjetio sam se svoje nemoći dok sjedim na podu u sterilnom hodniku i čekam vijesti. Nje, sklupčane na krevetu. Mene kako ležim i grlim je ne znajući šta drugo da uradim niti da kažem. Sjetio sam se njene ruke koja poklapa moju, steže je i privlači bliže sebi.
Ni sada nisam znao šta reći. Pokušavao sam nešto smisliti dok smo išli širokim Bulevarom Edwina H. Landa, gdje bi između zgrada s lijeve strane, načičkanih na obalu rijeke Charles, povremeno bljesnula modra površina na mjesečini.
Nisam ni primijetio kada smo stigli. Avenija Masschusetts. Moja posljednja adresa u tom gradu.
„Zadrži kusur.“ Pružio sam mu novčanicu znatno veću od iznosa na taksimetru, smatrajući da mu dugujem zbog razgovora, i izašao iz taksija, sve vrijeme se kolebajući i pitajući, radim li pravu stvar.
Bijeli taksi ode niz ulicu. Imao sam osjećaj da s listom djeteline na vratima odlazi i mali zaostatak mog irskog nasljeđa. Podigao sam pogled ka visokoj zgradi.
To je to. Sada više nije bilo povratka.

Facebook Comments