Niz paukovu nit: poglavlje II

II

„Manjak inspiracije?”

Glas suputnika me je vratio u stvarnost gdje se u trenu sjetih gdje sam. Sjedio sam u avionu, vraćao se kući.

Muškarac pored mi je bio blizak godinama, vodnjikavih očiju skrivenih iza naočala debelog okvira. Na tankim usnama mu je titrao osmijeh, dok se kosa povlačila s tjemena.

Pogledao sam u otvoreni laptop na krilu. Trebao sam napisati članak o mutnim poslovima koji su se odvijali u separeima nekoliko uglednih restorana, ali se nisam mogao natjerati. Uzvratio sam mu umornim osmijehom.

 „Ne toliko manjak inspiracije, koliko su mi misli raštrkane.”

„Znam kako ti je”, odvratio je vraćajući pogled na displej svog laptopa. „Trebao bih raditi na jednom projektu”, nastavio je trabunjati dok je gasio prozore programa, „ali ne mogu se koncentrirati. Supruga mi je rekla da je Ella bolesna i…”

Fotografija porodice izroni s radne površine; on, sitna žena mišjeg lica oivičenog tankom slamnatom kosom, sivo-plavih vodnjikavih očiju nalik njegovim i dvije djevojčice, jedna u njenom, druga u njegovom naručju, skrivala je lice rukom i provirivala kroz prste. Obje su ličile na oca. Odavali su izgled tipične sretne porodice iz predgrađa s tim osmjesima na licima

„Lijepa porodica”, rekao sam, mada mi nije bilo previše do razgovora. Nadao sam se da će shvatiti. Prevario sam se.

„Hvala“, osmjehnuo se. „Ovo je Ella. Trenutno je bolesna, ima temperaturu i povraća.“ Prstom je pokazao na curicu u svom naručju. Nije imala više od četiri, možda pet godina. „Ovo je Ariel, a ovo je Jane, supruga. Ja sam Glenn.” Nespretno mi je pružio ruku.

„Sean. Drago mi je.”

„Oženjen si?”

Odmahnuo sam glavom. „Nekada bio.”

Glenn se uzvrpoljio kada je čuo odgovor. „Oprosti…”

Odmahnuo sam rukom. „Ne, u redu je.“

Nikada mi nije bila jasna reakcija ljudi u braku kada čuju da si razveden. Kao da si gubavac ili nešto slično. Mada ne znam ni zašto sam to spominjao, kao da je bilo bitno kada su prošle godine od toga. Jednostavno je ostala navika.

„Nemate djece?”

Njegovo pitanje uzburka vode sjećanja u čijim dubinama su boravili monstrumi.

Vidjevši moj izraz lica Glenn se počeo pravdati. „Izvinjavam se još jednom. Previše zabadam nos. Nisam mislio ništa loše. Samo…“

„Nemamo”, konačno sam progovorio prekinuvši ga. „Nažalost. Nije bilo suđeno, pretpostavljam.“

Promrmljao je još jedno izvinjenje i okrenuo se ka laptopu pretvarajući se da radi. Više nisam obraćao pažnju na njega. Gledao sam kroz okrugli prozor u prizor koji je oduzimao dah. Desetinama hiljada metara iznad tla, plovili smo morem oblaka, obojenih nijansama ružičaste i plave, ka zalazećem suncu, što je ostavljalo dojam da letimo prvom klasom do Kraljevstva nebeskog.

Razmišljao sam o prekinutim prijateljstvima; Nathanu i Jimmyju, Anni i Mayi. Kroz godine, nekoliko puta sam dolazio u iskušenje da im se javim, pa ipak nisam. Osjećao sam se kao da sam ih iznevjerio, krajnje sebično ih prodao za vlastiti mir, ali samonametnuto izgnanstvo u tom trenutku bila je jedina ispravna stvar za uraditi. Mislio sam da ću odlaskom ostaviti prošlost i cijeli paket koji ide s njom. Ostavio sam samo ljude od krvi i mesa. Sve ostalo sam ponio na leđima poput Atlasa. Cijeli jedan svijet pokriven plaštom vječne noći, nastanjen stvarima kojima tu nije mjesto. Ponio sam uspomene i sjećanja, snove i košmare. Trebalo mi je vremena da to potisnem u mrak i zaboravim.

Mada sam se trudio ne razmišljati o onome što se desilo u stanu i snovima koji su prethodili tome, misli su se vraćale u kišnu noć, mokre ulice i pozorišni komad u sobi. Zazirao sam od ideje, rođene prije nego sam ušao u avion. O razlogu iza svega. Lagao sam se jer to sam najbolje znao. Odbijao sam pogledati istini u oči jer je bila  gorča od pelina mada me intuicija nikada nije prevarila. Iako je nisam uvijek slušao, ovaj put sam pažljivo osluškivao njen šapat što je budio sumnju čiji sam dah osjećao na vratu, od čega me spasi dolazak stjuardese.

„Dobra večer, želite li osvježenje?“, začuo se zvonki glas.

Dočekao me prijatan osmijeh kada sam podigao glavu. Blago ukošene tamne oči otkrivale su azijske gene. Podsjećale su me na Mayine. Na zlatnoj pločici zakačenoj na bordo uniformu pisalo je „Vanessa“.

Tullamore Dew. S ledom“, odgovorio sam umorno.

Glenn je naručio mineralnu vodu, što mu je pristajalo jer mi je djelovao kao neko ko ne pije ništa žešće od toga. Uzeo sam svoje piće uz klimanje glavom i osmijeh. Stjuardesa uzvrati i ode dalje.

Vratio sam se nebu napuštajući mikrokosmos aviona. Ostavio sam Glenna i njegovu porodicu. Ostavio sam dječaka, koji je sjedio prekoputa i igrao se oponašajući pucanje i ubijanje putnika prstom, kao i njegovog oca koji je za to vrijeme čitao berzanske izvještaje, ne obraćajući pažnju na dijete. Lika koji je hrkao nekoliko redova iza mene više nisam čuo. Sve to je prestalo da postoji dok su moje misli jurile ka njoj.

Upoznao sam je u zadimljenom studentskom klubu, na svirci posvećenoj tragično preminulom Kurtu Cobainu. Igrom slučaja, prosuo sam pivo po njenim grudima. Uzvratila mi je litanijom psovki na što sam se samo nasmijao dok sam je gledao kako, tako sitna, stoji ispred mene i još me bode prstom u grudi bez trunke straha. Svidjela mi se na prvu, bila je živa vatra upakovana u metar i šezdesetpet centimetara. Bila je zabavna dok me je psovala gledajući me krupnim očima koje nisu znale slagati. To sam poslije naučio. Tu sam noć ostavio Nathana i Jimmyja djevojkama s obližnjih koledža i otišao s njom.

Vjerovatno bih narednog jutra ustao i otišao bez pozdrava da me nije probudila jecajima. Grčevito je stezala posteljinu mokru od znoja, i prevrtala se po krevetu mrmljajući u snu. Zbog tih suza i fragmenata košmara sam ostao i poželio je upoznati. To je bio prvi i posljednji put da sam nekome poželio smrt. Stisnuti mu vrat i gledati kako mu se život gasi u očima.

Ne znajući šta da radim, zagrlio sam je i privukao sebi šapućući da će sve biti u redu. Malo po malo, grč je popustio, a ona se obavila oko mene. Isprepleteni smo i zaspali. Kada sam se ponovo probudio, našao sam je u kuhinji. Sjedila je pored prozora, obgrljenih koljena i odsutno gledala napolje. Upitala me je da li je pričala u snu. „Nekada imam običaj to raditi“, rekla je. Klimnuo sam glavom nakon čega me je zamolila  da odem, ali je nisam poslušao. Nije mi dopuštao urar što je čučao u meni. On je volio proučavati i popravljati slomljene stvari poput časovnika koji je kucao u njoj.

Noć za noć, skupljao sam djeliće njenih noćnih mora, sklapajući užasnu sliku ružne glave izronjene iz mulja prošlosti. Jednom sam probao pričati s njom o tome. Zatvorila se poput školjke, ne dopuštajući riječima da izađu. Nikada više to nisam spomenuo poslije toga. Ožiljci na podlakticama i povremene uspomene, otete s lanca u trenucima opuštenosti, otkrivali su detalje, inače zaključane u trezorima njenog uma.

Bila je jedna od onih djevojaka u koju je bilo lako zaljubiti se. Ne toliko zbog fizičkog izgleda, iako je posjedovala neupadljivu ljepotu koja je osvajala postepeno; ovalnim licem su dominirale blago ukošene, smeđe oči ispod gustih, dugih obrva. Ponekad se činilo da su samo one postojale na licu. Prćasti nos i usne koje bi tvorile neodoljiv osmijeh otkrivajući zube naglašenih kečeva svaki put kada bi se raširile, samo su pojačavali neupitan šarm.

Energija kojom je isijavala i radost djeteta kojima bi ispunila prostoriju, osvjetljavajući je i u najgorim trenucima, privlačila je muškarce i žene podjednako, kao što svjetlost ulične svjetiljke privlači noćne leptire. Zbog te slobode koju je posjedovala, čovjek bi se lako zaljubio u nju.

Rijetki su znali da je to samo kavez od zlata i da je sloboda sputana. Da iza fasade živi tvrdoglava djevojčica koja odbija odrasti, jer bi to značilo suočavanje s vojskom demona koji su hodali njenom sjenom. Stoga je radije živjela iza zidina svijeta koji je sagradila, pokušavajući otjerati košmare na sve pogrešne načine, odbijajući povjerovati u istinu.

Poput prirode, smjenjivala je svoja četiri godišnja doba. Upoznao sam je u proljeće, možda sredinom aprila, veselu i razigranu. Kada bi nastupilo njeno ljeto tada bi bila neukrotiva poput vjetra, sva nesputana i divlja. Težila bi ka boljoj sebi, neopterećena teretom prošlosti koji je vukla, a onda bi s dolaskom Mayinog septembra, svi demoni iz sjene došli na svoje. Tada bi postajala mračna i što je jesen više odmicala, tako bi i ona tonula i nestajala nošena oktobarskim vjetrovima tuge. Tada su u ljupkoj glavici vođeni ratovi demona i anđela, naginjući tasove svijesti čas u jednu, čas u drugu stranu.

Jedno vrijeme bio sam mir za njene nemire. Čovjek s ključem od slobode. Dobro sam poznavao smjene njenih godišnjih doba. Pokušao sam ih ukrotiti, otjerati mrak, ali bezuspješno. Svaki put bi priča bila ista. Iscrpljivali su me ciklusi ličnosti koje je imala i silne promjene polariteta.

Dugo sam razmišljao o tome. Pokušavao sam pronaći smisao, rješenje, ali ga nije bilo. Postojala je samo donkihotovska borba s vjetrenjačama njenog uma i stoga sam mogao uraditi samo jedno, ali u svemu tome nisam želio priznati sebi  da sam bio jednako promjenjiv kao ona, samo što su moje bitke bile drugačije.

Našao sam je golu ispred platna u noći kraja. Voljela je tako slikati, ne mareći previše za mrlje po koži ili kosi vezanoj u punđu. Tako se osjećala nesputano. Posmatrao sam kako joj ruka smireno vodi kist po platnu.

Slikarska platna su bila jedini spas u zimama njene prirode. Po njima je slikala priče o košmarima i bolu koji su dolazili s nemirnim noćima. Ponekad bi mala djevojčica velikih snova i nevjerovatne mašte na njima slikala svjetove nepoznate čovjeku.

Stojeći iza nje, gledao sam u rađanje još jednog svijeta, floru jarkih boja i životinje neobičnih oblika. Neko bi rekao proizvod napuklog uma, izmučenog morama i drogama, ali ja sam znao bolje.

„Nevjerovatno“, rekao sam fasciniran prizorom. „Ti svjetovi što ih izmišljaš… Tvoja mašta… Prosto nevjerovatno.“

Nije davala znak da me je primijetila. Samo je nastavila slikati, a onda je progovorila: „Zašto misliš da ih izmišljam?“

Okrenula se. Nekoliko mrlja boje krasilo joj je grudi i stomak. Spustila je pribor i podigla se.

Znao sam šta slijedi, u takvim trenucima tražila je utočište u meni. Spoj dva tijela donosio je sigurnost. To je barem na kratko tjeralo demone i činilo je živom.

Progutao sam pljuvačku gledajući je kako mi prilazi. Svakim korakom osjećao sam kako mi se kurac  diže sve više.

Podigla je ruku i pomilovala me po obrazu. Niz haotično razbacanih sitnih ožiljaka bijelio se na podlaktici. Propela se na prste i poljubila me. Isprva sam se opirao, ali sam popustio. Privukao sam je sebi osjećajući kako mi krv kola užurbano. Osjetio sam dodir na nabrekloj kiti. Tražila je način da je oslobodi. Odgurnuo sam je.

„Ne“, odrečno sam rekao. Pokušao sam sakriti kolebanje u glasu. „Ovo između nas… Mora prestati.“

Otišao sam kao ljubavnik, ostao sam kao prijatelj. Zakazao sam i na tom polju. Ono što nije mogla dobiti od mene, tražila je na drugim mjestima pa se vratila pogrešnim načinima i kratkotrajnim utjehama vrele puti. Nestajala bi danima, čak i mjesecima, a onda bi došla, promjenjiva kao njena godišnja doba i jednako neuhvatljiva. Gledao sam je kako se gubi u svojim lutanjima, čekao sam da se dozove i konačno shvati da spas neće pronaći u tome, već da će, na kraju, potonuti do dna. Umoran od toga, okrenuo sam se sebi i svom mraku. Tada nisam shvaćao koliko sam pogriješio.

Trznuo sam se kada mi je Glenn spustio glavu na rame. Zavidio sam mu na tome, tom mirnom snu u koji je utonuo jer smo san i ja ponovo postali neprijatelji po ko zna koji put. Na tren sam ga poželio probuditi, da se odmakne od mene i prestane hrkati, ali sam se predomislio i pustio ga da spava. Nije mi on kriv što sam vodio rat sa snom.

Avion je klizio kroz noć ka odredištu, većina putnika je spavala i tek su neki gledali TV sa slušalicama na ušima.

Pogledao sam čašu u ruci. Led se odavno otopio od topline dlana. Sasuo sam niz grlo to viskija što je ostalo. Toplina me ugrija iznutra i proširi se tijelom. Godilo mi je. Cigareta bi godila još više. Prsti su me svrbjeli, žudeći da se poigraju s njom. Nisam zapalio otkako sam došao na aerodrom i već sam osjećao krizu. Trebao mi je nikotin da me smiri, barem na kratko da me slaže i kaže da će sve biti u redu.

Namjestio sam se udobnije, trudeći se da ne probudim Glenna. Odsutno se igrajući čašom u ruci, pogledao sam u noćno nebo i oblake iznad kojih smo letjeli.

Glas kapetana objavi da ćemo uskoro sletjeti i pogled mi skrenu ka dnu prolaza između sjedišta.. Stajala je na ulazu u odjeljak za stjuardese. Nisu je primjećivale, prolazile su pored nje i kroz nju, namještale se na svojim sjedištima, spremajući se za slijetanje. Uputila mi je sjetan osmijeh i tužan pogled na što mi se koža naježi i drhtaj prođe tijelom, a onda kako dođe, tako i ode, na trepavicama očiju kada sam ih sklopio pitajući se gdje je.

Facebook Comments