U potrazi za originalnim fiksom

Tih je dana kolala mojim bićem kao najjača droga. Njen miris, sneni pogled i baršunasti glas. Okus njenog međunožja i slatkoća poljupca što su se miješali na vrhu mog jezika. Fiks bogova. Onaj koji tražim od tog ljeta i ne pronalazim ga nigdje već lutam i pokušavam smiriti tu apstinencijsku krizu zamjenama, ali zamjene su samo to. Zamjene.

Čekat ćemo voz što nikada doći neće

Sjedim pored prozora dok trenuci prolijeću pored mene. Vrte se u kaleidoskopu mog uma. Prolazim kroz zemlju zvanu Prošlost i posmatram zauvijek izgubljene zrnca pijeska vremena. Poslije Sjete, sve postaje isprano. Ogoljeli kosturi osjećaja se bijele u sivilu. Osjećam se prazno dok ih gledam. Sastrugano iznutra.

Dijamanti i hrđa sjećanja

Ne znam ni sam zašto se prisjećam svih tih trenutaka ove noći. Toplih dodira i hladnih pogleda. Dijamanata i hrđe našeg života.

Poslat ću ti poruku od krvi, kostiju i crnog perja

Poslat ću ti poruku s tih bedema ove noći. Upakovat ću je u meso, kosti i crno perje i kad ti gavran sleti na prozor ujutro, kljucne kljunom u okno i probudi te, znat ćeš. Pročitat ćeš je u njegovim sitnim, očima. Znat ćeš da sam umro i da me više nema.

Iluzija dozvana željom

Zaplićem se u mrežu istkanu od njenog pogleda. Svaki pokret magija na djelu. Način na koji miče kosu s lica. Kako prinosi cigaretu ustima. Čak i dim pleše magijski ples oko nje skrivajući je svojim plavičastim zagrljajem. Ni pogledom je ne mogu ukrasti u cijelosti, a tako bih to volio. Ovako kradem dio po dio, stavljam na gomilu da mogu poslije složiti cijelu slagalicu zvanu ona. Zvonki smijeh se prosipa poput rasutih bisera. Želim ga pokupiti i pohraniti u neku kutijicu. Ponekad je protresti noću samo da čujem taj kikot kao malu noćnu muziku.

U noćima poput ove kad tišina vrišti na sav glas

U noćima poput ove, kada ti ime čujem u tišini, izroni mi tvoja slika pred očima kao miraž u pustinji. A onda sjedim i čekam da noć umre jer s njenom smrću, rađa se dan čije svjetlo rastjera opsjenu tebe i ja ponovo postajem prosijedi starac lica opaljenog vjetrom i izboranog borama što nose zapise o tebi u sebi.

Ljubav je mrtva. Ja sam je ubio.

„Šta to radiš?“, upitala me je dok je stajala iznad mene gledajući me kako vadim komad papira iz mašine, gužvam ga i bacam, a onda stavljam drugi.
„Ubijam te“, rekao sam tiho. „Nešto što sam trebao uraditi davno.“
Dohvatio sam flašu i prinio je ustima zadovoljan onim što sam napisao.
Ljubav je mrtva. Ubio sam je.

Volio bih da si tu

Zlaja je jednom napisao: „Volio bih da si tu, ove noći tako trebaš mi“, a onda je Žera to otpjevao onim svojim letargičnim glasom. Ja ove noći neću biti Žera mada bih možda mogao bolje otpjevati od njega ili barem izrecitovati. Neću biti ni Zlaja jer jedan je Zlatan Arslanagić i takav tekstopisac se rađa jednom u sto godina i svaki stih koji bih pokušao napisati bi bilo samo vrijeđanje njegovog rada.

Kad maestral puhne – njegova priča

Pokušavam da shvatim kada i zašto smo prestali jedni drugog gladni? Kada su naši dodiri postali hladni? Kada smo postali stranci jedno drugom kao da se nikada nismo znali?

Opet je ono doba godine. Doba nedostajanja

Ono je doba godine kada vjetar nosi sjetu prošlih vremena, puhne negdje s vrhova planine uspomena i prošapuće je u moje uši, prođe kroz mene, napravi dar-mar, a onda ode dalje ostavljajući me u haosu raštrkanih riječi, mirisa i zvukova. U odjecima sjećanja.