Lažni proroci (treći dio)

Tumarao sam ulicama prateći udaljenu muziku, smijeh i graju što su pronosili kroz noć dok nisam naišao na patrolu. Upozoren zvukom njihovih koraka na vrijeme sam se sakrio u sjenama zgrada iščekujući prolazak jer nisam želio riskirati hapšenje. Skerlet plašteva koji su im se njihali s ramena ponovo je vraćao djeliće uspomena, kratkotrajne bljeskove prošlosti. Smrad paleži u nosu, slike zapaljenih koliba i vriske.

Zaboravljeni

„Pitaš se kakav je to zaboravljeni bog koji se ni imena svog ne sjeća? Bogovi nisu toliko različiti od ljudi, smrtniče,“ jedva postojan, slabašni glas se širio prostorijom poput talasa noseći toliko željne odgovore kao da je sablast imala pristup njegovom umu. „Možda nas ne možeš posjeći mačem niti nas bolest može baciti na koljena. Besmrtni smo, ali i to ima svojih ograničenja. Da bi živjeli, trebaju nam vjernici. Onog časa kada vjera počne da blijedi i slabi, počinje naša propast.“ Riječi zaboravljenog boga bile su natopljene sjetom. „Svojoj djeci sam dao dar, a od mene je ostala tek sjena spomena mog imena u njihovim sjećanjima. Uskoro će i to izblijediti i postat ću zaborav, raspršen kao prašina na vjetru.“

Fragmenti

Tek kada sam mu spustio ruku na rame, reagovao je. Trznuo se, kao da sam ga probudio iz nekog dubokog sna, i pogledao me. Oči su mu plamtjele sjajem kakav prije nisam vidio.

„Jesi li čuo ovo?“, upitao me je.

„Šta?“

„Vjetar. Šapuće“, progovorio je odsutno.

„Ne budali. Vjetar k’o vjetar.“

Iscerio mi se u lice. Nešto u tome je natjeralo da jeza siđe niz moja leđa.

Svjetlonosac

Svega nekoliko metara od njegove kolibe, svijet se završavao. Progutala ga je neobična gusta bijela magla ni nalik onoj što se spuštala s planinskih vrhova. U njoj su nestali i noć i nebo, mjesec i zvijezde. Ostala je samo bjeličasta melasa čiji su se pipci vrzmali svuda uokolo.