Tatarska pustinja, Dino Buzatti
Iron Maiden ima pjesmu gdje je Bruce Dickinson napisao stihove
“All of our lives, covered up quickly
By the tides of time
Spend your days full of emptiness
Spend your years full of loneliness”
Koji savršeno sažimaju ideju Buzattijeve “Tatarske pustinje”. Iako je Maidenova pjesma o usamljenim ljudima koji bezuspješno pokušavaju pronaći ili pružiti ljubav u brojnim ljubavnim partnerima, ona dijeli ideju o prolaznosti života i neispunjenosti istog s Buzattijevim romanom.
Vrijeme neumitno teče, kao pijesak kroz prste kako se često kaže. Dok se okrenemo, prošao je dan. Sedmica. Mjesec. Godina. Život nađe način da se provuče pored nas neprimjetno dok mi čekamo neku promjenu koja ne dolazi. Čak i ako se pojavi, dođe prekasno kada smo shvatili da je je život prekratak i da mu je došao kraj, a da nismo ostavili nikakav trag za sobom. Potrošili smo dane uprazno.
Giovanni Drogo je želio služiti svoju zemlju, otići u slavnu tvrđavu i boriti se protiv neprijatelja. Steći karijeru i slavu, ali ubrzo shvata da je sve ono o čemu je sanjao nešto posve drugačije. Tvrđava, isprva grandiozna izdaleka, jadan je prizor kada joj se približi. Posada na granici sa sjevernom stepom iz koje su nekada navirali Tatari sada je zaboravljena. Njihovi dani prolaze u rutini vojničkog života, beskorisnim pravilima i ponekom odlasku u obližnje selo na piće i seks s prostitutkama. Drogo isprva želi otići čim prije, razočaran onim što je zatekao, ali ostaje. Da navrši četiri mjeseca. Dvije godine. Razočarenje prelazi u depresiju, a zatim u ravnodušnost i pomirenje sa sudbinom. Drogo bira put manjeg otpora i postaje lik iz spomenute Maidenove pjesme, samo što on ne troši uzalud ljubav već provodi svoje dane uprazno i troši mladost.
Dok se život u njegovom rodnom gradu mijenja svaki put kada ode na dopust (njegova braća su se oženila, putuju, kao i njegovi prijatelji, on stagnira), on se uvijek vraća u tvrđavu jer čeka. Nada se. Trideset godina njegovog života proleti u času, a neprijatelj ne dolazi. Tatari su samo mit. Drogovo zdravlje propada, toliko je slab da ne može ustati iz kreveta. Smrt mu diše za vratom. Njegov jedini uspjeh je što je postao zamjenik komadanta zaboravljene tvrđave i šačice ljudi. Ništa po čemu će ga ljudi pamtiti.
Ideja o romanu Buzattiju je došla dok je radio dosadne noćne smjene u redakciji novina kada se zapitao šta ako se prepusti toj rutini koja će mu pojesti život prije nego shvati da je nestao bez traga. Priznao je da je poslije toga smještanje radnje u vojničko okruženje bilo jedino logično rješenje.
Iako roman sadrži kritike birokratskog sistema i poneku drugu opasku, naglasak je na prolaznosti života. O potjeri za snom kojeg se odreknemo. O čekanju. O zoni komforta koja nam godi. O sporom umiranju iznutra.
You must log in to post a comment.