Lažni proroci (poglavlje II)

Iako su se moji domaćini doimali sretnima, nešto je nedostajalo. Praznina između njih je bila očita usprkos pokušajima da je savladaju. Pratio sam ih sve vrijeme skromne večere. Skrivene poglede, njene ruke što idu preko stola ka njegovim. Jedva primjetno klimanje glavom. Glave pognute nad tanjirom, pravio sam se da ne primjećujem kako se naginje ka njemu i tiho šapuće. Usprkos tome, stajali su na suprotnim stranama provalije.

Nakašljao sam se odgurujući tanjir, ustao i zahvalio se na gostoprimstvu. „Sada moram poći“, rekao sam. „Ne želim vam smetati.“

Oboje su se brecnuli na moje riječi i razmijenili poglede. Vidio sam kako poseže ka njemu, a on je prekide potezom ruke.

„Zašto?“, reče prilazeći mi. „Ostani. Prenoći.“ Počešao se po glavi dok je pogledom prelazio preko prostorije, male i za njih dvoje, kamoli još za mene.

„Hvala na pozivu, ali…“

„Molim te“, uključi se i ona. „Rimljani hapse nepoznate navečer. Sem toga, nikad ne znaš šta te može zadesiti u noći. Ovi predjeli nisu toliko pitomi kao što ti misliš.“

Nasmijao sam se i glavom pokazao na njihovu omanju kuću. „Ovdje je previše skučeno za nas troje, ali ako imate prostora u štali…“

„U štali?“, gotovo su oboje povikali u glas.

„U redu je“, smirio sam ih. „Volim miris sijena. Još ako imam pogled na nebo…“ Slegnuo sam ramenima i moj domaćin me povede do niske drvene građevine nedaleko od njihovog doma. Ovce se oglasiše kada smo prišli, a on konačno skupi hrabrosti da mi se obrati.

„Ne znam ko si i neću te pitati. Vidio sam kako si danas gledao u one vojnike. Ako misliš da bih trebao nešto znati, reci mi.“

Okrenuo sam glavu ka njemu.

„Čemu ovo?“

„Pričao sam sa ženom“, reče spuštene glave gledajući na tren u vrhove nožnih prstiju pa je podiže i pogleda me. „Trebala bi mi pomoć oko posla. Ima ga sve više, a ja ne mogu sve sam stići. Djeluješ mi kao neko ko je vješt s rukama. Šta kažeš?“

Podigao sam svoje žuljevite ruke grube kože, dlanove izbrazdane dubokim, ukrštenim linijama. Vješt s rukama? Sjećao sam se kako su te ruke stvarale, ubijale, voljele. Slika izroni. Prao sam ih u hladnom planinskom potoku, daleko odavde, činilo mi se eonima prije. Gledao sam kako krv muti vodu i poput bića iz košmara pleše udovima od crvenih niti prije nego ga brzaci odnose dalje. Staklaste oči me promatraju kada skrećem pogled. U njima se ogleda nebo i orao što kruži u visinama. Život u mrtvilu. Jedan treptaj i prizora nestaje. Ponovo sam u noći pred svojim domaćinom, promatram ruke.

Jesam li bio vješt s njima? Pretpostavljam da jesam. Pružio sam desnicu ka njemu, on je prihvati i tim rukovanjem zapečatismo dogovor. Barem nakratko mom lutanju je došao kraj.

Otišao je ostavljajući me s ovcama. Nisu me se bojale kada sam im prišao već se približiše ogradi svog tora uz zvonjavu s vrata velikog ovna. Podigao je njušku ka meni i ja ga pogladih šapućući mu riječi davnina, jezika zaboravljenog. Hrapavi jezik mi pređe preko prstiju, a onda životinja ode odvodeći svoje stado.

Konačno sam se spustio u sijeno čiji miris mi ispuni nosnice. Nisam mario za bockanje po leđima. Samo sam legao, stavio ruke pod glavu i pogledao u nebo. Mističnost dalekog ništavila je opijala dok mi je pogled lutao od sazviježđa do sazviježđa, čiji sam raspored znao napamet. Gubio sam se u tom prostranstvu, među dalekim zvijezdama. Ponekad sam želio da se nikad ne vratim, da se probudim na dalekoj planeti i tamo provedem vječnost koju ovdje uzalud trošim na lutanja i smrti kojih sam se slabo sjećao.

Uspomene na prošle živote su mi bila nejasna, tek bih povremeno uspio izvući neki jasan komad ispod prašine vremena, mada mi je pravi cilj traganja izmicao. Činilo mi se da sam pijun u igri bogova koji su me iz obijesti vraćali na početak svaki put kada bih došao do svrhe.

Kako bih odagnao misli koje su se rojile, ustao sam. Šetnja je pomagala. Dok sam odlazio u noć, ka gradiću čija sam slabašna svjetla vidio u daljini, sjetio sam se riječi domaćinove supruge i osmjehnuo se. Šta je najgore bilo što mi se moglo desiti? Da me neko ubije? Ne bi mi bio prvi put, ali umro ne bih jer odavno sam mrtav, a mrtvi ljudi ne umiru već prokleti lutaju ovim svijetom.


Naslovna fotografija: skeeze (pixabay)

Facebook Comments