Iako kažu da je nemoguće putovati kroz vrijeme, ne bih se složio s tim. Moguće je. Svi to radimo povremeno. Ponekad kazaljke vremena obrnu taktovi poznate melodije, možda miris koji nanese povjetarac i zagolica nam nozdrve ili prizor nečeg poznatog i vrati nas u prošlost kako bi se zakopali ispod prašine i razmislili o stvarima koje su bile.

Tako i Toru, čuvši „Norwegian Wood“ od Beatlesa odlazi nazad dva desetljeća, do godina kada je bio student pa preslaže uspomene na ljubavi, tragične i one manje tragične, i živote, uglavnom promašene i bez cilja.

„Norveškom šumom“ Murakami plete tapiseriju o izolaciji, usamljenosti, ljubavi i onome za što se nekad očajnički držimo u nadi da će se nešto promijeniti i da ćemo sastaviti krhotine, slijepi na činjenicu da se polomljeni ljudi nekada jednostavno ne mogu sastaviti ili to ne žele. Ali ima nešto u ljudskoj prirodi što nam ne da mira i tjera nas, gotovo mazohistički, da pokušavamo popraviti što se popraviti ne može, makar nas to koštalo. Žalosna istina je da nas na kraju uvijek košta. Obično nas i onoga što nas čini takvim. Predamo se “kompromisu” i zaglavimo u živom pijesku iz koje rijetki pobjegnu. Zašto je to tako? Zbog straha od usamljenosti? Možda. Rijetki su ti koji vole samoću i uživaju u njoj.

Iako je Toru narator romana, Naoko je ta oko koje se sve vrti. Ona je u centru ljubavnih trouglova i vezivo koje drži sve na okupu. Njena mentalna nestabilnost, usamljenost i izoliranost od svijeta gotovo da su idealni za Torua, jer je i sam samotnjak, mada lucidan i psihički stabilan, ali samotnjak. Ona ne želi biti povrijeđena, on je jedini koji je vodio ljubav s njom i njoj je to dovoljno te ga odguruje od sebe kako bi se zaštitila i tako ga sebično povrijeđuje uprkos ljubavi koju osjeća prema njemu i očiglednoj opuštenosti dok su skupa.

Kroz roman, Murakami vodi Torua do sazrijevanja i konačnog odrastanja, bolnog jer drugačije ne može. Da bi odrasli i progledali, moramo osjetiti bol. Obično onu uzrokovanu gubitkom voljene osobe. Kako to obično biva u tom procesu, Toru luta u težnji za onim što ne može imati dok mu se ljubav nudi sama, posve drugačija od one koju želi sve dok konačno ne shvati da je sve vrijeme tražio na pogrešnom mjestu. Ne vodi on samo njega, vodi i nas kroz tu mračnu, hladnu norvešku šumu do spoznaje te nam pruža ruku spasa. Daje nam rješenje. Do nas je hoćemo li ga prihvatiti.

Nije Murakami bez mane, malo se raspisao u ovom romanu pa se možda malo i pogubi u Toruovom lutanju, ali se vrati na pravi put i način na koji on otvori određene teme koje sve nas muče je naprosto fascinantan. Iako ga preporučuju kao roman kojim bi se trebao početi čitati Murakami, radije bih se držao „Južno od granica, zapadno od sunca“ kao tog početničkog. On je prilično lišen viškova, a opet u sebi ima senzibilitet svojstven ovom zapadnjačkom Japancu. „Norvešku šumu“ ostavite za poslije. Možda čak i za kasniji period u svom životu.

• Naslov originala: ノルウェイの森 Noruwei no Mori
• Prijevod: Lazar Macura
• Broj strana: 318
• Izdavač: Nova knjiga
• Godina: 2014.

Copyright protected by Digiprove © 2018 Mirnes AlispahićSome Rights Reserved