Gdje talasi plešu uz fado

„Stigla ti je koverta“, rekla je ne dižući pogled sa hrpe studentskih radova koje je ocjenjivala.
Nije čak ni čak ni reagovala na poljubac koji sam joj spustio na tjeme. Ne bih ni ja. Bila je to čista navika u kojoj nije bilo ničega. Odavno je između nas nestalo sve ono što nas je spojilo, ali smo se toliko upetljali da se više nismo znali izvući. Ili nismo željeli. Možda nam je ta učmala rutina godila oboma. Ja nisam reagovao na njena ostajanja na poslu i seminare koji bi se iznenada produžili, ona je ignorisala mirise na meni kada bih se vratio kući iz tuđeg kreveta.
„Šta je u koverti?“, upitao sam krenuvši ka stolu u trpezariji.
„Nisam otvarala. Pobogu, na tebe je adresirana“, čuo sam je kako dovikuje. „Iz Portugala je. Ne piše ko je poslao.“
Portugala? Pogledao sam u kovertu. Poznat rukopis kojeg godinama nisam vidio. Ruka mi je drhtala dok sam je otvarao. Unutra je bio samo komad papira i na njemu rečenica ispisana istim rukopisom.
„Čekam te tamo gdje nebo ljubi more, a talasi plešu uz fado. Bit ću tamo svaki dan u podne.“
Umjesto potpisa, slovo. I.
Zar je moguće? Nekada smo imali dogovor da ćemo otići u Portugal, piti vino i slušati fado. Trebali smo voditi ljubav u Atlantiku dok nas šibaju vjetrovi. Trebali smo, ali nikada nismo. Život ima svoje metode razdvajanja ljudi. Na rastanku smo rekli jedno drugom da ćemo se bez obzira na sve, naći tamo.
Odmahnuo sam glavom dok je papir treperio u mojoj ruci. Doista je bila tamo? Osmjehnuo sam se. To je tako ličilo na nju, učiniti takvu stvar. Ostala je nesputana, divlji cvijet bez korijenja i nakon toliko godina.
Okrenuo sam se i rekao da odlazim. Slegnula je ramenima. Činilo mi se da smo oboje napokon osjetili sreću. Krila se u jednoj riječi. Zbogom.
Tražio sam I. kada sam došao u Lisabon. Lutao sam gradom u potrazi za mjestom gdje me je čekala. Pratio sam zvuke fada iz kafića i restorana. Išao sam obalom pjenušavom od bijesnih talasa. Bio sam svuda, ali je nisam mogao naći.
Moja potraga je trajala danima. Ponekad bi mi se učinilo da je vidim. Potrčao bih za njom samo da bih se razočarao kada bih okrenuo nepoznatu ženu. Izvinjavao bih se na slabom portugalskom dok sam se odmicao.
Obišao sam sve tražeći mjesto gdje nebo ljubi more, a talasi plešu uz fado. Takvo mjesto nije postojalo i već sam izgubio sve nade da ću je pronaći. Ruku u džepovima, besciljno sam hodao, a onda sam se sjetio nečega što je spominjala, plaže neobičnog imena Praia das Maçãs. Plaža jabuka. Nekada je rijeka nanosila jabuke na nju pa stoga ime.
Već sutradan sam bio u vozu koji me je poveo u Sintru, gradić nedaleko od Lisabona, pokraj kojeg se nalazila Praia das Maçãs. Plaža je bila prazna kada sam došao. Skinuo sam cipele, ponio ih u ruci i bosonog krenuo ka valovima koji su zapljuskivali obalu. Stao sam na liniji, tek toliko da osjetim hladne kapi na stopalima svaki put kada bi talas naišao. Gledajući u horizont, shvatio sam da sam pravom mjestu.
Pogledao sam na sat. Podne. Osvrnuo sam se, razočarano shvativši da sam bio sam. Doći će, rekao sam sebi. Mora doći. Rekla je da će me čekati. Stajao sam dok je vrijeme protjecalo. Sunce je već prošlo na drugu stranu kada sam začuo zvuke fada. Bili su udaljeni, dopirali su iz grada na liticama.
„Kasniš“, začuo sam glas. „Čekala sam te.“
Okrenuo sam se, a osmijeh mi zaigra na usnama od prizora na nju. Zaista je to bila ona.
„Znam“, rekao sam i slegnuo s ramenima. „Trebalo mi je vremena da te nađem. Ali sam te našao.“
Našli smo se na pola puta. Mirisala je na kokos, kao i prije. Prešao sam joj palcem preko usana i spustio ga niz bradu dižući joj glavu. Još je imala isti okus.
„Dođi“, rekla je i pošla ka okeanu skidajući odjeću.
„Stvarno?“
„Bojiš se?“ Zadirkivala me je. Polazilo joj je to za rukom. Naslađivala se tim. Vidio sam joj to u očima.
Košulja pade na pijesak, a ja krenuh ka njoj.


Photo by Yaroslav Shuraev from Pexels

Facebook Comments

6 thoughts on “Gdje talasi plešu uz fado