U potrazi za originalnim fiksom

Noć je vedra, topli vjetar što mi šiba u lice donosi miris soli i mora, čija pučina svjetluca na mjesečini s lijeve strane. Trebao bih se osjećati živim. Želim da se osjetim tako. Tražim nešto da me pokrene, razdrma i oživi. Nalet adrenalina. Fiks da prokola mojim žilama. Zato i pritišćem papučicu gasa. Gledam kako se kazaljka na satu diže dok točkovi gutaju kilometre ispod mene.

Brzina ne pomaže. Tek me nakratko otima zagrljaju melanholije, koja me je te noći odlučila učiniti svojim. Treba mi nešto jače. Dok cesta vijuga ispred mene, obasjana očima čelične zvijeri, misli putuju nekim drugim putevima, onima što vode u noć poput ove, u nekom drugom vremenu i ljetu koje smo zvali našim.

Pustim bulevarom smo išli ka Nedođiji, svjesni oluje koja nas je čekala na obzorju. Naslućivalo ju je zatišje između nas, ali nije nam bilo povratka. Znali smo oboje da ćemo izgorjeti u tom plamenu što nas je proždirao, samo je bilo pitanje vremena kada će od nas ostati samo šaka pepela da se prospe iznad mora strasti u čijim smo se talasima utapali noćima i danima.

Tih je dana kolala mojim bićem kao najjača droga. Njen miris, sneni pogled i baršunasti glas. Okus njenog međunožja i slatkoća poljupca što su se miješali na vrhu mog jezika. Fiks bogova. Onaj koji tražim od tog ljeta i ne pronalazim ga nigdje već lutam i pokušavam smiriti tu apstinencijsku krizu zamjenama, ali zamjene su samo to. Zamjene.

Kradem je krajičkom oka. Vjetar se poigrava sa šalom oko njenog vrata, bajrakom njene slobode. Digla je ruke, prepuštajući se njegovom dodiru. Oči su joj sklopljene, a osmijeh leluja na usnama. Uživa u tome, kao da vodi ljubav s nevidljivim ljubavnikom i pravi me ljubomornim što je on miluje po cijelom tijelu istovremeno.

Ruke joj sada klize tijelom, preko grudi čije bradavice se naziru na tkanini haljine, spušta ih niže i nestaju među njenim bedrima. Okreće glavu prema meni i gleda me ispod poluspuštenih kapaka. Njen prst se spušta na moje usne, topao i vlažan s ukusom nje. Otvara mi apetit. Želim još i posežem rukom da uzmem ono što je moje.

Grize usne ne bi li zagušila vrisak, ali ne može. Otima joj se tihi uzdah. Osjećam drhtaje i grčenje njenog tijela na jagodicama prstiju.

Želim to ponovo. Želim da osjetim taj miris, da ga udahnem s njenog vrata, da poližem kapi znoja s dna njenih leđa nakon noći strasti, da je okusim u ustima, njenu toplu, vlažnu slanoću. Želim taj fiks koji nema cijenu. Želim da osjetim taj dodir kao prvi put, blizinu njenog tijela uz moje. Da se osjetim živim.

Ludim, gubim razum za njom. Jarka svjetlost iz suprotnog pravca me zasljepljuje i dižem ruke.

Kočnice škripe, šljunak frca na sve strane, oblak prašine se diže dok se zaustavljam na proširenju sa strane ceste. Ponovo sam tu, u ljetu kojeg zovem svojim, umjesto našim. Sjedim neko vrijeme, slušam radio, zamišljeno gledam u pučinu i pokušavam se smiriti. Palim cigaretu i povlačim. Glava naslonjena na sjedište, oči uperene u zvjezdano nebo. Ispuštam dim. Gledam ga kako se vijugavo diže put neba, mijenja oblik, podsjeća na nju, njenu figuru džepne Venere, jedrih grudi, oblih bokova, uskog struka.

Pružam ruku ka tom obliku, kao ishlapjeli narkoman žudim za tim fiksom, da je osjetim u svom biću. Pod dodirom, iluzija se raspršuje, gubi se u krpicama dima. Pobogu, kako mi samo treba taj fiks. Osjetim kako mi tijelo žudi za njim, potresa se cijelo. Strepnja se budi, neki stari nemiri, koje samo ona može odagnati.

Uzimam mobitel, gledam u broj i njenu sliku pored. Palac leti ka zelenoj slušalici. Zvoni.

„Nisi normalan, znaš to? Ljudi spavaju u ova doba, oni normalni“, dopire glas s druge strane. Zavodljiv, blago pospan. Usne mi se razvlače u osmijeh.

„Ako je biti lud za tobom zločin, neka me odmah strpaju u luđačku košulju.“

Već znam da joj se usne razmiču u osmijeh. „Budalo jedna.“

„Šta si trebao u ova doba? Opet te neki nemiri more?“

„Sjećaš li se onog našeg ljeta? Ludosti koje smo radili?“

Tišina.

„Kada smo dane provodili jedva izlazeći iz kreveta, opijeni jedno drugim. Uživali, jeli, pili, jebali se. O Bože, kako smo se samo jebali.“

„Jezik, molit ću“, prekorno je rekla, mada sam znao da joj ne smeta.

„Smeta ti što kažem da smo se jebali? Uzburkavam sjećanja? Budim želju za mojim tijelom?“

„Kreten. Bio i ostao.“ Prigušeni smijeh iz slušalice.

„Sjećaš li se one noći kada smo izašli da se provozamo onom priobalnom cestom? Naravno da se sjećaš. Onog maratona u krevetu i gladi koju nismo mogli utažiti. Stali smo pored ceste, sjeli na haubu, pušili i pili vino. Bila si u mom naručju, grudi prignječenih uz moje. Imala si onu ljetnu haljinicu. Bože, kako ti je samo stajala, ali to si ti. Haljine ti stoje kao da je tvoje tijelo korišteno kao kalup za njih. Džepna Venera, boginja kojoj se klanjam. Nisi imala gaćice. Sjećaš li se?“

Smije se s druge strane. „Naravno da se sjećam. Kretenu jedan.“

„Bože, kako je to samo bilo dobro vrijeme. Nedostaje mi to. Nedostaje mi taj fiks koji si mi davala. Onaj osjećaj mene u tvojoj ruci dok me uvodiš u sebe. Tvoj miris i okus.“ Tišina. „Nedostaješ mi ti.“

Tišina se nastavlja.

„Znaš da više nisam tu, zar ne?”

Moj je red da šutim.

“Znam.”

Gledam u mobitel i njegov crni displej pa ga pospremam u džep, palim automobil i odlazim krivudavom cestom. Možda je negdje usput ponovo nađem.


Photo by Steven Su on Unsplash

Facebook Comments

One thought on “U potrazi za originalnim fiksom