Niz paukovu nit (poglavlje iz romana “Maya”)

Novi početak. Da nisam znao, pomislio bih da je riječ o nekom kultu Sudnjeg dana, mislio sam dok sam vrtio karticu među prstima sjedeći na zadnjem sjedištu taksija. Obična kartica s hrapavom površinom i bojom ljuske jajeta, s jedne strane je imala naziv sanatorija u indigo boji sa dva stilizovana planinska vrha, s druge je bio broj telefona. To su bili svi podaci.
Kada bi barem bilo tako jednostavno krenuti ispočetka, izbrisati sve loše, skrpiti se i postati novi čovjek. Slomljene stvari, makar one bile i neopipljive poput psihe, nikada se ne mogu vratiti u prijašnje stanje. Japanci su imali kintsugi, umjetnost popravke keramike, gdje su lijepili lakom pomiješanim sa zlatom, srebrom ili platinom. Filozofija iza toga je bila jednostavna. Ožiljci, makar oni bili dragocjeni, ostaju ožiljci, uspomene na loše dane i kao takvi, dio nas.
Maya je svoje vječito pokušavala sakriti dok se trudila odmaći od užasa vlastite prošlosti. Čak i po najvećim vrućinama, nosila bi duge rukave kako se ne bi vidjeli sitni ujedi žileta po njenim podlakticama. One koje je nosila s unutrašnje strane, rijetki su vidjeli. Ni ja ih nisam sve spoznao, ali sam ponekad imao dojam da su se taložili jedan na drugi, postajući ono ružno tkivo. Mrtvi čvor sjećanja.
Pozvao sam broj. Ženski glas, gotovo automatizovan, javi mi se već nakon drugog zvona.
“Sanatorij ‘Novi početak’, izvolite?”
“Dobar dan. Želio bih popričati s jednom vašom pacijenticom. Maya Carver.”
Uslijedila je kratka pauza.
“Vi ste?”
“William”, odgovorio sam. “William Carver, njen brat.” Predstavio sam se kao jedini član njene porodice, pored majke, koji bi je posjetio u slučaju potrebe.
“Gospodine, da ste doista William Carver kako se predstavljate, znali bi ste da je za njihovo dobro našim klijentima zabranjena komunikacija s vanjskim svijetom za vrijeme njihovog boravka u našoj instituciji, u bilo kojem obliku. To sam rekla pravom gospodinu Carveru, dva puta preko telefona i jednom lično, kada je došao. Želim vam ugodan dan.”
Prekinula je vezu. Sapleo sam neoprezno u mrežu sopstvene laži. Nije bilo svrhe ponovo zvati. Neće mi ništa reći, ali sam barem otkrio nešto zanimljivo.
Anna je rekla da ju je Maya nazvala preksinoć, žena na telefonskoj liniji je naglasila da je klijentima za njihovo dobro zabranjena komunikacija s vanjskim svijetom. Da li je uspjela da pobjegne ili se nekako dokopala telefona? Imao sam predstavu ko bi je mogao progoniti, sjenka prošlog života što ju je pratila gdje god bi krenula. Upoznao sam je nekoliko puta kada bi grcala u snovima.
Prije nego sam uspio razmisliti o tome, došli smo do groblja. Taksista me ostavi ispred kapije. Velika metalna vrata su bila širom otvorena. Dok sam išao prema njima osjetio sam jezu u dnu vrata, prelazila je hladnim jagodicama svojih prstiju po mojoj koži. Okrenuo sam se. Automobil je stajao parkiran na ulici, prekoputa mene. Nisam mogao vidjeti jasno vozača, bio je suviše daleko od mene, ali krenu čim sam ga pogledao. Dok je odlazio dalje niz ulicu, nisam se mogao otresti osjećaja već viđenog. Nešto mi je bilo poznato, samo nisam mogao odrediti šta.
Pripisavši to svojoj paranoji, što je parazitirala mojim umom, odmahnuo sam glavom i pošao prema groblju kupivši usput buket cvijeća. Radnik na održavanju mi je ljubazno dao informacije o parceli na kojoj je Nathan počivao pa sam se zaputio tamo, oborene glave.
Vidio sam ih krajem oka. Stajali su pored svojih prebivališta, blijedo me prateći pogledima. Obrisi u zraku. Vjetar prođe kroz krošnje, lišće zažumori kao da govori o mom dolasku. Sahrana u toku, prigušeni plač u gomili, duboki glas svećenika. Dobovanje zemlje o lijes.
Srce mi je jače udaralo dok su se linije svijeta oko mene razlijevale posvuda. Granice su se brisale. Oni zvukovi postadoše sve tiši, boje sve blijeđe. Sve su mi bliži. Ne dotiču me. Samo stoje i gledaju me. Hladno je. Počinjem se tresti, zubi mi cvokoću.
Prolazim pored njih i kamenih spomenika, nepomičnih čuvara posljednjeg počivališta nemirnih duša u predvorju kraljevstva sjenki. Oblaci su prekrili nebo, plavetnilo je nestalo. Mrtve krošnje se sablasno njišu. Svjestan sam da sam prošao paukovom niti. Hoću li se ovaj put uspjeti vratiti? To me je mučilo. Prošli put sam imao Mayu. Sada me je i ona napustila.
Našao sam ga među redovima epitafa, mrtvih slova što su govorila o onima ispod njih. Njegov pogled isti kao nekad i onaj široki osmijeh. Šarmantni osmijeh vječitog dječaka. Po crnoj, uglačanoj površini bijela slova.
 
Nathan Cobb
16.06.1976.-03.09.2018.
Skoro dva mjeseca je ležao tu. Vijenac od pravog cvijeća, star nekoliko dana, stajao je u dnu spomenika. Podsjetnik na posljednju posjetu njegovom grobu. Ružičaste ruže, cinije i kale. Moj buket je izgledao jadno naspram tog, plastični bijeli karanfili. Lažno cvijeće za prave uspomene.
Gledao sam u njegovu sliku, pokušavajući složiti prave riječi. Stajale su u grlu poput riblje kosti, gušeći me. Zebnja oko srca pogonjena samonametnutom krivicom. Nismo se razišli u najboljim uvjetima. Naše posljednje viđanje je bilo neprijatno i nisam ga se rado sjećao. Radije sam ga pomeo pod tepih svoje savjesti, kao i sve ostale greške koje sam učinio, ali sjetni vjetar puhnu i podiže njegove rubove. Prašina sjećanja se uskovitla.
***
Danima već nisam izlazio napolje. Izbjegavao sam ljude. Kao lud sam sjedio u mraku svog dnevnog boravka. Svijet me je plašio. Sjenke su vrebale.
Jedva da sam uspio otići na sud da okončam razvod sa Annom. Otupljen od alkohola, zurio sam u televiziju i gola tijela koja su se ispreplitala na ekranu. Želio sam pićem izbiti Annu iz sebe, sve uspomene na nju i onaj djelić vječnosti koji smo proveli skupa. Želio sam zaboraviti i na Mayu i boravak na jezeru. Onaj bol i susret sa smrću. Htio sam otjerati sjenke što me uhode po ulicama i ponovo se vratiti u stvarnost. Htio sam samo da otupim.
Nije mi baš najbolje išlo. Što sam više pio, više sam razmišljao o svemu. Začuo sam otvaranja ulaznih vrata i korake u hodniku. Nisam se trudio zaključavati tih dana. Potajno sam se nadao nekom narkomanu obijaču. Izazivao sam smrt.
Ušao je u sobu. Miris žene širio se oko njega. Njegov široki samozadovoljni osmijeh je govorio sve, a onda je sjeo pored mene i gledao me kako kopam vlastiti grob.
„Seane…“, započeo je.
„Nemoj“, prekinuo sam ga zadebljalim jezikom trpajući cigaretu u usta. „Poštedi me moralisanja i pridika. Pun mi je kurac dušebrižnika.“
„Stvarno si seronja, znaš li to?“, prosiktao je. „Jebeni idiot. Derište i egoista.“
Pogledao sam ga i nemarno mu otpuhnuo dim u lice. Znao sam koliko ga to nervira.
„Vidiš“, rekao je. „Ne znaš ni popričati kao muškarac. Šta ti se desilo?“
C’est la vie“, rekao sam mu.
„Zašto se nisi borio, dođavola? Za Annu. Što si se predao kao posljednja pizda? Jesi li ti uopće svjestan kakvu si ženu imao pored sebe?“
„Ti ćeš mi to reći, je li?“ Već mi je bilo previše njegovog ponašanja lažnog moraliste. Možda bih i slušao šta ima reći da mi je to rekao neko drugi, ali on? Tip koji mijenja žene na svakih par dana.
Sav onaj bijes, gađenje i mržnja koje sam osjećao prema sebi tih dana su izbili na površinu gonjeni alkoholom u meni i vulkan konačno eruptira. Mrzio sam ga. Mrzio sam ga jer je govorio istinu.
Skočio sam na njega. Zakačio sam ga pesnicom prilično jako, a onda me je ščepao. Nisam imao šanse protiv njega u takvom stanju. Držao me je kao krpenu lutku, ruke zategnute, teške kao malj. Spreman da je zakuca u moje od alkohola i plača nateklo lice. Ali ju je spustio.
„Volim te kao brata, Seane“, rekao je tiho puštajući me. „Ali si seronja. Seronja koji nije zaslužio Annu.“ Okrenuo se i otišao ostavljajući me da sjedim na podu, kao marioneta pokidanih konaca. Za njim je ostao poznat miris žene.
***
Riječi su i dalje stajale u grlu, ali suze… One su tekle, polako i govorile umjesto riječi. Svaka je nosila izvinjenje. Osjetio sam dašak hladnoće, lakši od vjetra koji sjetno puhnu. Koža mi se naježi od prisustva. Podigao sam pogled s groba.
Mršava figura, kožna vreća puna kostiju stajala je pored crnog spomenika. Glava prevelika za tanki vrat i uska ramena, rijetke plave kose što je poput paperja rasla mjestimično, davala mu je komičan izgled. Vodnjikave oči boje vena su me gledale iz upalih očnih duplji. Obrazi obrasli bradom poput lišaja, ispale jagodice s blijedom kožom, nalik na flis papir zategnutom preko njih, suhe i ispucale usne oko kojih se pohvatala bijela skrama.
Bolesnička halja, široka i neugledna, visjela je s njegovog skeleta. Ispod ključne kosti provirivala je kanila, a plastična cjevčica je padala niz njegove grudi. Blijedi trag krvi spuštao se niz halju.
Prepoznao sam ga po očima. Nekada su bile poput mora, duboke i plave. Uglavnom mirna pučina, s povremenim olujama i nemirnim talasima. Uska ramena nekada su bila široka, mršavo tijelo isprepleteno mišićima. Glavu je krasila griva plave kose i jedna od onih modernih brada. Često sam ga znao u šali nazvati vikinškim hipsterom i da bi se Leif Eriksson vjerovatno okrenuo u grobu kada bi vidio na šta liči. Sada je bio tek sjena nekadašnjeg sebe.
„Nathane…“ Njegovo ime mi se s naporom pope iz dubine grla i skotrlja s usana.
Još jedna avet je došla probijajući se kroz finu paukovu mrežu moje prošlosti. Morao sam zatvoriti vrata moje savjesti kako god sam znao i umio jer će me pojesti nastavi li ovako. Koliko će samo stvari izaći iz nje?
Njegova usta se otvoriše. U mračnom grotlu njegova grla se poče formirati riječ, vrisak, kletva, ime. Koščata ruka se podiže i uperi prst prema meni. Obrisi u zraku se uznemiriše. Vidio sam ih kako me okružuju, stežu obruč oko mene. Kao u noći Beltane. Počele su prolaziti kroz mene, napadati me. Ledeni ujedi svuda po meni. Tijelo mi se počinje tresti.
Pao sam na koljena. Granice svijeta su izbrisane oko mene. Nalazim se u mračnom naličju naše stvarnosti. Glava mi nemoćno klone na grudi. Kušam slana izvinjenja na usnama. Mrmljam riječi, tražim oprost.
Mir. Sjene su se povukle. Lišće u krošnje ponovo šapuće o strancu. Oblaci su se povukli. Podigao sam pogled. Maya je stajala pored Nathana. Više me nije gledao optuživački. Njena ruka je počivala na njegovom ramenu. Smirila ga je. Obećala je jednom davno da će sve biti u redu. Da će biti moj vodič. Ovaj put me je zaista spasila.
“Došla si”, rekao sam s blijedim osmijehom.
Shvatio sam da ljudi s obližnje sahrane gledaju u mom pravcu. Sjetio sam se kako su me gledali putnici u avionu. Vjerovatno sam im ličio na nekog luđaka. Mahnuo sam im dajući znak da je sve u redu, dižući se sa zemlje. Zgledali su se, a onda su se razišli. Pogledao sam oko sebe. Jedini duhovi oko mene bili su oni mojih prijatelja. Svijet je ponovo bio normalan. Koliko sam bježao od toga samo da bih se vratio u to. Ovaj put, upetljao sam se još gore i sumnjao sam da će mjesec obasjati trag od sjajnih kamenčića do izlaza iz mraka što se spuštao na mene.
“Oprosti”, rekao sam Nathanu. “Što smo se razišli na način na koji samo se razišli. Što…” Okrenuo sam glavu u potrazi za izgubljenim riječima što su bježale od mene. Jato preplašenih riba. “Što nisam bio tu.”
Kada sam ponovo pogledao, nestali su. Dočekala me je samo crna, glatka površina nadgrobnog spomenika. Dotakao sam ga. Prsti mi pređoše preko uklesanih slova. Okrenuo sam se i pošao prema izlazu, oborene glave. Nisam se usuđivao pogledati oko sebe strepeći od njihovih praznih pogleda. Iako nije bilo hladno, stresao sam se od iznenadne jeze koja me prože i natjera da podignem kragnu na kaputu.

Razmišljao sam o sljedećem koraku. Žena s recepcije je rekla da je Will zvao i dolazio tamo. Znao je da mu je sestra na liječenju. Možda je znao nešto više o svemu. Znao sam gdje je boravio. Ili gdje je boravio prije šest godina. To je značilo otići na mjesto na kojem nisam bio previše voljen.


Naslovna fotografija Mali Maeder, pexels.com

Facebook Comments

Leave a Reply