Niz paukovu nit (odlomak iz romana)

Sjedio sam na zadnjem sjedištu taksija igrajući se s vizitkom koju mi je Anna dala. Prestao sam je vrtjeti između prstiju i okrenuo sam je prema sebi licem pa naličjem. Bila je to sasvim obična kartica hrapave površine, boje ljuske jajeta, s jedne strane je imala naziv sanatorija u indigo boji sa dva stilizovana planinska vrha, s druge je bio broj telefona. To su bili svi podaci o ustanovi u kojoj je Maya završila.

Novi početak. Da nisam znao o čemu je riječ, pomislio bih da je riječ o jednom od onih samoubilačkih kultova Sudnjeg dana, čija je jedina svrha izmamiti imovinu od lakomislenih i otjerati ih u smrt. Zvučalo je i kao naziv nove religije koja tumači već poznato, ali ovaj put je to bilo ono pravo tumačenje, koje vodi izabrane u obećanu zemlju. Opet, koja je bila razlika između kulta i religije, pomislio sam. Jedno i drugo su bili savršene metode ispiranja mozga.

Kada bi barem bilo tako jednostavno krenuti ispočetka, izbrisati sve loše, skrpiti se i postati novi čovjek. Slomljene stvari, makar one bile i neopipljive poput psihe, nikada se ne mogu vratiti u prijašnje stanje. Japanci imaju kintsugi, umjetnost popravke keramike, gdje sastavljaju polomljene komade i lijepe ih lakom pomiješanim sa zlatom, srebrom ili platinom. Filozofija iza toga je bila jednostavna. Ožiljci, makar oni bili dragocjeni, ostaju ožiljci, uspomene na loše dane i kao takvi, dio nas te ih treba cijeniti i sjećati se onoga što smo prošli da bi došli do onoga šta smo.

Maya je svoje ožiljke vječito pokušavala sakriti dok se trudila odmaći od užasa vlastite prošlosti. Čak i po najvećim vrućinama, nosila bi duge rukave kako se ne bi vidjeli sitni ujedi žileta po njenim podlakticama. One koje je nosila s unutrašnje strane rijetki su vidjeli, čak ih ni ja nisam sve spoznao, ali sam ponekad imao dojam da su se nataložili jedan na drugi, postajući ružno ožiljno tkivo. Mrtvi čvor sjećanja kojeg se nije mogla riješiti. Za nju su bili samo podsjetnici koji bi je u jesenjim danima naravi vraćali u dane koje je željela zaboraviti.

Pozvao sam broj. Već nakon drugog zvona javio mi se ženski glas, gotovo automatizovan.

„Sanatorij ‘Novi početak’, izvolite?”

„Dobar dan. Želio bih popričati s jednom vašom pacijenticom, Mayom Carver.”

Uslijedila je kratka pauza.

„Vi ste?”

„William”, odgovorio sam. „William Carver, njen brat.” Predstavio sam se kao jedini član njene porodice, pored majke, koji bi je posjetio u slučaju potrebe.

„Gospodine, da ste doista William Carver kako se predstavljate, znali bi ste da je za njihovo dobro našim klijentima zabranjena komunikacija s vanjskim svijetom u bilo kojem obliku za vrijeme boravka u našoj instituciji. To sam rekla pravom gospodinu Carveru, dva puta preko telefona i jednom lično, kada je došao. Želim Vam ugodan dan.”

Prekinula je vezu. Sapleo sam se neoprezno u mrežu sopstvene laži. Nije bilo svrhe ponovo zvati, neće mi ništa reći, ali sam barem otkrio nešto zanimljivo.

Žena na telefonskoj liniji je naglasila da je klijentima zabranjena komunikacija s vanjskim svijetom. Mayin poziv je mogao značiti samo dvije stvari, ili se nekako dokopala telefona i nazvala Annu jer je bila usamljena u smjeni svojih godišnjih doba ili je pobjegla iz sanatorija i otišla u mrak. Naginjao sam ovoj drugoj mogućnosti što je značilo da moram lično otići do njih jer preko telefona niko neće priznati da im je pacijent pobjegao s liječenja. Bio bi to loš publicitet za ustanovu takve prirode.

Imao sam predstavu ko bi je mogao progoniti, sjenka prošlog života što ju je pratila gdje god bi krenula. Upoznao sam je u njenim snovima.

Prije nego sam uspio razmisliti o tome, došli smo do groblja i taksista me  ostavi ispred širom otvorene kapije. Dok sam išao ka njoj osjetio sam jezu u dnu vrata, prelazila mi je po koži hladnim jagodicama prstiju. Okrenuo sam se pozvan nečujnim glasom. S druge strane ulice bio je parkiran automobil. Nisam mogao vidjeti jasno vozača, bio je suviše daleko od mene, ali je upalio vozilo i krenuo čim sam ga pogledao. Dok je odlazio dalje niz ulicu, nisam se mogao otresti utiska da je to bio isti automobil koji je bio ispred hotela.

Pripisavši to paranoji, što mi je parazitirala umom, odmahnuo sam glavom i pošao prema groblju kupivši usput buket cvijeća. Nosio sam ga u jednoj, a balon u drugoj ruci. Nisam se želio riješiti tog poklona, donosio mi je mir. Radnik na održavanju mi je ljubazno dao informacije o parceli na kojoj je Nathan počivao pa sam se zaputio tamo.

Primjetio sam ih krajem oka onog trenutka kada sam ušao malo dublje među spomenike. Obrisi u zraku su stajali pored svojih prebivališta i blijedo me pratili praznim pogledima. Podsjetili su me na onu noć kraj jezera i dane što su uslijedili poslije.

Vjetar prođe kroz krošnje i lišće zažumori govoreći o mom dolasku u to predsoblje kraljevstva sjenki. Nedaleko od staze, sahrana je bila u toku. Gomila je bila okupljena iznad groba s moje lijeve strane. Čuo se prigušeni plač i duboki glas svećenika koji ispraća pokojnika na posljednje putovanje, a onda stade i zemlja tupo zadobova po lijesu.

Nathana sam našao sam među redovima epitafa što su govorila o onima što su počivali ispod njih. Imao je isti pogled kao nekad i šarmantni osmijeh vječitog dječaka. Bijela slova na crnoj, glatkoj površini su ispisivala njegovo ime.

 

Nathan Cobb

 

Gledajući datum njegove smrti, shvatio sam da je ležao tu skoro dva mjeseca. Vijenac od cvijeća, star nekoliko dana, stajao je u dnu spomenika kao podsjetnik na posljednju posjetu. Ružičaste ruže, cinije i kale, naspram kojih je moj buket plastičnih bijelih ruža izgledao jadno. Šta je to govorilo o meni kao prijatelju i osobi? Lažno cvijeće za prave uspomene.

Pokušavao sam istisnuti riječi zaglavljene u grlu. Naše posljednje viđanje je bilo neprijatno i nisam ga se rado sjećao. Radije sam ga pomeo pod tepih savjesti, skupa sa svim drugim greškama, ali sjetni vjetar puhnu i podiže njegove rubove. Prašina sjećanja se uskovitlala kada sam dotakao hladni kamen nadgrobne ploče.

Dogovorili smo se da se nađemo u našem lokalu tu večer, rekao je da želi razgovarati sa mnom. Kasnio je, ali to je ličilo na njega pa sam odlučio vrijeme prekratiti igrajući pikado s dvije djevojke koje sam upoznao dok sam ga čekao. Puštao sam ih da pobjeđuju praveći se nevješt, kada je došao i grubo me odvukao u stranu.

„Moramo popričati“, rekao je tiho, prislonjen na moj obraz. U dahu mu se osjetilo vino dok se oko njega širio sladunjavi miris ženske kupke za tuširanje. To je objašnjavalo kašnjenje.

„Kasniš“, odmaknuo sam se i pogledao preko ramena prema djevojkama. Mahnuo sam im i dobacio da ću se brzo vratiti. „Sad požuri. Čekaju nas dvije lijepe dame.“

„Seane, Anna…“, započeo je.

„Nemoj“, prekinuo sam ga. „Poštedi me moralisanja i pridika. Pun mi je kurac dušebrižnika koji zabadaju nos u stvari koje ih se ne tiču.“

„Stvarno si seronja, znaš li to?“, prosiktao je i okrenuo se da ode, pa se vratio.  Uvijek je imao žestok temperament, ali nikada nije bio takav sa mnom. Ta noć je bila izuzetak. „Jebeni idiot. Derište i egoista, eto šta si ti.“

Zaškiljio sam i podigao mu srednji prst pred lice.

„Vidiš“, rekao je. „Ne znaš ni popričati kao muškarac. Šta ti se desilo?“

C’est la vie“, rekao sam mu. „Jesi li završio? Ovaj razgovor me umara. Ako si o tome želio popričati, završili smo. Sada možeš ostati da uživamo u društvu one dvije dame ili se okrenuti i otići. Biraj.“

Stajali smo uhvaćeni pogledima u klinč. Vidio sam kako stišće vilicu i širi nozdrve dok su mu plave oči sijale bijesom. Djelovalo je da stojimo satima u tom položaju kada je progovorio.

„Zašto se nisi borio, dođavola?“, procijedio je kroz zube. „Za Annu. Što si se predao kao posljednja pizda? Jesi li ti uopće svjestan kakvu si ženu imao pored sebe?“

„Ti ćeš mi to reći, je li? Pogledaj se. Mirišeš na ženski gel za tuširanje. Pio si. Zakasnio si jer si bio sa ženskom. Mijenjaš ih češće nego čarape, a meni držiš pridike o ponašanju.“ Već mi je bilo dosta njegovog lažnog moralisanja.

Sav bijes, gađenje i mržnja koje sam osjećao prema sebi tih dana, izbili su na površinu gonjeni alkoholom u meni i vulkan je konačno eruptirao. Skočio sam na njega i prilično ga jako zakačio pesnicom prije nego me je ščepao. Nisam imao šanse. Pio sam, a Nathan je bio bivši sportista koji je svakodnevno održavao kondiciju. Držao me je kao krpenu lutku, ruka mu je bila podignuta i spremna da mi je zakuca u lice. Gosti lokala su već bili na nogama, a gazda Ryan vikao na Nathana da me pusti. Pogledao je u njih, pa u mene i spusti ruku.

„Volim te kao brata, Seane“, rekao je puštajući me. „Ali si seronja. Seronja koji nije zaslužio onu ženu.“ Okrenuo se i otišao ostavljajući na podu marionetu pokidanih konaca i sladunjavi miris ženske kupke za tuširanje.

„Uzmi je“, viknuo sam za njim ne mareći za ljude koji su nas posmatrali. „Jebi se, Nathane!“

Zastao je, podigao srednji prst i izašao. Tada sam ga posljednji put vidio, a već sljedeću noć sam upoznao smrt.

Suze su tekle i pričale umjesto riječi, zaglavljenih u grlu. Svaka je nosila izvinjenje. Osjetio sam dašak hladnoće u vjetru koji sjetno puhnu i koža mi se naježi od osjeta prisustva. Podigao sam pogled i ugledao mršavu figuru, nalik kožnoj vreći punoj kostiji kako stoji pored crnog spomenika. Glava joj je bila prevelika za tanki vrat i uska ramena; rijetka plava kosa što je poput paperja rasla mjestimično po tjemenu, davala joj je komičan izgled; iz upalih očnih duplji posmatrale su me vodnjikave oči. Samo lice bilo je jezovito, ispalih jagodica tanke i blijede kože zategnute preko njih.

Prepoznao sam ga po pogledu očiju, nekada dubokih i plavih poput mora. Uglavnom su bile mirna pučina, s povremenim olujama i nemirnim talasima.

„Nathane…“ Riječ se konačno otela i probila van.

Nelagoda je prethodila promjeni, razmilila se po meni i zagrlila me zbog čega mi srce poče jače udarati dok se okolina razlijevala posvuda. Granice su se brisale kao one noći i pretapanje svjetova je bilo neminovno. Zvukovi su postali tiši, boje su blijedile dok su se lice i naličje stvarnosti naizmjenično smjenjivali uokolo.

Sablasti su sada stajale na rubu mog vidokruga, puno bliže nego maloprije. Temperatura se naglo spustila, prožimajući me hladnoćom zbog čega sam se počeo tresti. Zubi su mi tako počeli cvokotati toliko da sam imao osjećaj da će popucati.

Nathan otvori usta i u mračnom grotlu njegova grla se poče formirati riječ. Kao da je želio vrisnuti. Prokleti me. Dozvati me. Koščata ruka se podiže i uperi prst prema meni. Taj pokret uznemiri obrise i zrak se zatalasa. Vidio sam sjenke kako me okružuju, stežu obruč oko mene kao u noći Beltane.

Tamno sivilo presvuče nebo, a mrtve krošnje se sablasno zanjihaše na vjetru što donese nelagodu i veza mi stomak u čvor.

Ispustio sam nit koja je čuvala balon i on zaplovi zrakom. Pao sam na koljena na međi između dva kraljevstva, glave nemoćno klonule na grudima. Mrmljao sam riječi izvinjenja i tražio oprost. Želio sam da me puste na miru.

Mislio sam da su se zbog suza smilovali i povukli ostavljajući za sobom šapat lišća u razgranatim krošnjama. Oblaci su se povukli i nebo se ponovo ukazalo.

Podigao sam pogled. Ipak ih nisu moje suze otjerale već ona. Maya je stajala pored Nathana koji me više me nije gledao optuživački, ruke položene na njegovo rame. Obećala je jednom davno da će sve biti u redu i da će biti moj vodič. Ovaj put me je zaista spasila.

„Došla si”, rekao sam, a usne mi se razvukoše u slabašni osmijeh.

Shvatio sam da ljudi s obližnje sahrane gledaju u mom pravcu i sjetih se trenutka iz aviona i putnika. Podigao sam se i mahnuo im dajući znak da je sve u redu. Vidio sam kako se zgledaju, a onda su okrenuli glave od mene i razišli se uz poneki osvrt preko ramena prema meni. Pogledao sam oko sebe i shvatio da su jedini duhovi oko mene bili  oni mojih prijatelja. Svijet je ponovo bio normalan, a ja sam se pitao kako sam se uopće obreo u ovome. Vratio sam se onome od čega sam bježao. Sumnjao sam da će i ovaj put mjesec obasjati trag od sjajnih kamenčića do izlaza iz mraka koji se spuštao na mene.

„Oprosti”, rekao sam Nathanu. „Što smo se razišli na način na koji smo se razišli. Što…” Okrenuo sam glavu u potrazi za izgubljenim riječima koje su mi izmicale. „Što nisam bio tu.”

Kada sam vratio pogled, već su nestali. Dočekao me je samo moj odraz na glatkom crnom mermeru. Dotakao sam hladni kamen prelazeći prstima preko uklesanih slova prošaputavši još jednom izvinjenje prije nego sam se okrenuo i pošao prema izlazu. Iako je hladnoća onog svijeta iščilila na jesenjem suncu, stresao sam se od iznenadne jeze koja me prože i natjera da podignem kragnu na kaputu.

Razmišljao sam o sljedećem koraku. Žena s recepcije je rekla da je Will zvao i dolazio tamo što je značilo da je znao da mu je sestra na liječenju. Maya i on su bili izuzetno bliski i ako je neko znao gdje je nakon bijega iz sanatorija, ako je uopće pobjegla, to je bio on. Znao sam gdje je živio. Ili barem gdje je bio prije šest godina. Razmišljao sam da li da odem na to mjesto na kome nisam bio previše omiljen, a onda sam pomislio na još jednu stvar – jezero je bilo u blizini.


Naslovna fotografija Mali Maeder, pexels.com

Facebook Comments

Leave a Reply