Niz paukovu nit (odlomak iz romana)

Drage moje i dragi moji, u nastavku možete pročitati prvo poglavlje romana na kojem radim. Nadam se da ćete uživati u čitanju koliko ja uživam u pisanju.


Smrt nije kraj već novi početak. Smrću zvijezde rađa se crna rupa, raste sporo i nezaustavljivo guta sve pred sobom kriveći vrijeme i prostor. Tako iz smrti nastaje život, iz života smrt.

Ista je stvar s prošlošću, onom od koje se bježi. Ostaviš je iza sebe i odeš na drugi kraj svijeta, ostavljajući sve u njoj, noseći tek zaostale djeliće, inje što se otopi vremenom i živiš u laži da si uspio. Ali ona raste, stalno ti je za petama dok se jednog jutra ne probudiš i ne shvatiš da te je sustiglo ono od čega bježiš i da stojiš na rubu provalije i zuriš u ambis spreman da te primi u svoje dubine.

Nekada sam sanjao. Nikada se nisam sjećao šta mi je pohodilo snove. Ostajao bi samo osjećaj straha duboko ukorijenjen u mene. Osjećaj da sam mali dječak što stoji pred vratima iza kojih se nalaze svi košmari i sve loše u mom životu. Otvorim li ih, bit će to otvaranje Pandorine kutije. Zbog toga sam se budio obliven znojem, umoran i iscrpljen.

Vremenom sam prestao ili sam jednostavno zaboravio kako sanjati. Nije čak bilo ni jeze što bi me poslije buđenja tresla cijelo jutro. Besane noći su mi bile češći gost negoli san. Sinoć je bilo drugačije.

Sklopio sam oči pred zoru, uljuljkan laganim bluzom s radija i san je došao. Nije trajalo dugo, svega minut ili dva, mada se činilo puno duže. Zbog jasnih detalja, san se doimao tako živim budeći u meni odavno pokopane osjećaje. Barem sam tako mislio.

Ostaci sna su mi se još razvlačili mislima dok sam sjedio na iznenađujuće toplom oktobarskom suncu, ispijajući kafu u bašti omiljenog kafića. Što sam više pokušavao zaboraviti na san žvrljajući po salveti, to sam više išao unazad i razmicao paučinu sa  sjećanja, tonući dublje u crnu rupu. Poput metastaze, uspomene su se širile suzbijajući svaku drugu misao dok ne ostade samo prošlost. Sjetna i zastrašujuća.

Prošlost me je stigla.

Isprva je to bio samo osjećaj da me neko posmatra u dnu vrata. Onda se pojačao postajući gotovo opipljiv. Bušio mi je lobanju kao usijano svrdlo i sporo ulazio u mozak budeći nelagodu i oslobađajući nemire koji su strujali tijelom. Unezvereno sam pogledom prešao preko lica u rijeci užurbanih ljudi sa željom da pronađem svog posmatrača. Kao da sam tražio iglu u plastu sijena. Niko od njih nije obraćao pažnju na mene, ali osjećaj prodiranja u moju intimu nije jenjavao. Naprotiv.

Tada sam je primjetio. Stajala je s druge strane ceste. Djevojka u ljetnoj bijeloj haljini, slapova crne kose što su padali na gola ramena. Ličila je na onu koja mi je sinoć pohodila misli nakon dugo godina, čije dodire sam još osjećao na koži i čiji ukus poljupca sam pamtio.

Žalac spoznaje me je bocnuo kada sam prepoznao oči, krupne i crne. Nije bilo sumnje, to je bila ona. Duh prošlosti. Jedan od onih od kojih sam pobjegao.

Šum krvi u ušima gušio je vrevu gradske ulice. Nemir, stari znalac, odavno zaboravljen, poče da gmiže po meni. Autobus se zaustavio na semaforu. Kada je konačno otišao, nije je bilo. Nestala je. Ustao sam, podižući glavu iznad gomile. Skakao sam pogledom s lica na lice, u potrazi za njenim, ali se već utopila u rijeci ljudi. Ako je uopće i bila tu.

Pogleda što prodire u lobanju više nije bilo, izgubio se. Ali nemir je ostao. Obavijao me je poput druge kože i uvlačio se u svaku poru mog bića. Konobarica dođe i pohvali crtež na šta sam je zbunjeno pogledao.

Pokazala je na salvetu. Nisam ni bio svjestan da sam to nacrtao. Odveć poznat prizor, jezero okruženo šumom i planinskim vrhovima što su se nadvijali nad njega, na obali djevojka u bijeloj haljini. Činilo se da joj se vjetar poigrava s crnom kosom.

Platio sam račun i zgrabio salvetu sa stola. Završila je iscjepana u prvoj kanti za otpatke na koju sam naišao.

Dok sam se gurao kroz masu ljudi, osvrnuo sam se ka mjestu na kojem sam je vidio. Da li je moguće da je to bila ona ili sam umislio?

***

Donedavno sam uživao u samoći noći, u sebi je krila tišinu i mir. Sada su je nastanjivali nemiri. Nisam želio biti u sopstvenom stanu.

Želio sam ponovo zaboraviti sanjati i vratiti se besanim noćima. Onda mi ne bi dolazila kada bih sklopio oči. Sablast što se šeta grobljem sjećanja, između spomenika gorkoslatkih uspomena. Vratila bi se u grob gdje sam je sahranio skupa s drugima kada sam došao ovdje.

 Koliko god joj se trudio oduprijeti, pred zoru bih sklopio oči i svaki put bih sanjao isto. Zato sam tu noć odlučio zaboraviti.

Kada mi je šanker rekao da je vrijeme zatvaranju, pitao sam ga da li zna šta je paradoks zaborava. Odmahnuo je glavom brišući čaše. Jedva je čekao da ide kući. Meni se ostajalo.

„Kažu ljudi da piješ da bi zaboravio, zar ne?“, rekao sam mu dižući čašu na čijem se dnu presijavao viski. „Vidiš, stvar je u tome da je posve suprotno. Što više piješ, to se više sjećaš. Blijede boje sjećanja postaju jače, mutni oblici jasniji i prije nego si svjestan, ponovo si u prošlosti. Očajnički se držiš za uspomenu koju želiš zaboraviti.“

Odmahnuo je glavom i rekao mi da sam pijan i da idem. Nevoljno sam ga poslušao. Padala je kiša. Nisam se obazirao na nju niti na povremeno zapljuskivanje automobila kada bi prošli pored mene. Pogurene glave, uvučene u ramena i mokar do kože, išao sam kroz noć obojenu neonom. U papirnoj kesici sam nosio flašu Tullamore Dewa, kupljenu u obližnjoj prodavnici. Alat zaborava. Nije škodilo probati još jednom, mada sam se pitao ne bih li imao više sreće da sam poveo prijateljicu noći koja mi se nudila nekoliko ulica prije. Možda bi ta žena imala više uspjeha u tjeranju druge žene iz moje glave. Konačno sam stigao do stana. Prtljao sam ključevima ispred vrata dok se voda slijevala na pod. Kada sam konačno našao pravi, ispostavilo se da mi uopće nije trebao. Vrata su bila otvorena. Nisam se sjećao da sam ih ostavio otključanima mada nije bilo nemoguće. Misli su mi bile obavijene oko prošlosti i nisu bile skoncentrisane na sadašnjost.

Sjene kišnih kapi što su klizile niz prozore, plesale su po podu uz melanholični zvuk bluza s radija. Gary B.B Coleman je pjevao o tome kako nebo plače za njegovom dragom i sapire ulice grada suzama. Jedna od brojnih verzija kultne pjesme Sky is Crying, prikladna za to vrijeme. Ponovo sam zaboravio ugasiti radio. Još jedan dokaz da sam mislima bio udaljen godinama i kilometrima od grada kojeg sam sada zvao svojim.

Počeo sam da skidam mokru odjeću kada mi je nota mirisa u toplom, vlagom natopljenom zraku stana zagolicala nos. Miris prvih dana proljeća, onih u kojima se budi život nakon duge i hladne zime, kada se nemiri počnu rojiti i sloboda kolati bićem. Samo je jedna osoba koju sam znao širila oko sebe tu kombinaciju mirisa i osjećaja.

Stajala je pored prozora, obučena u bijelu haljinu, okrenuta profilom u položaju tako karakterističnom za nju, ruku skrštenih na grudima. Crna kosa se slijevala niz gola leđa. Izgubljena u noći i melodiji, posmatrala je spuštanje kišnih kapi kroz nijanse neonskih reklama. To je tako ličilo na nju, djevojčicu s cirkusom u glavi.

Tada sam shvatio. Ponovo sanjam isti san. Sad će se okrenuti i prići. Poljubiti me i nestati, a ja ću se probuditi, vjerovatno naslonjen na šank bara. Uštinuo sam se za desnu ruku kojom sam stezao flašu, još skrivenu u pokisloj papirnoj vrećici. Osjetio sam bol. Ovo je stvarno?

„Mayo?“

Njeno ime, zaglavljeno u grlu poput riblje kosti, konačno se jedva čujno zakotrlja preko jezika. Nije reagovala. Odsutnog pogleda, lutala je bespućima misli. To je oduvijek radila.

„Mayo!“ Ovaj put ime jasno kliznu. Glasnije. Okrenula se i pogledala me očima srne. „Ipak ne sanjam. Našla si me. Zašto se nisi javila na ulici?“

Mobitel zavibrira u džepu. Posegnuo sam slobodnom rukom pitajući se ko je to u gluho doba noći? Poznat broj na displeju izazva stezanje srca. Flaša skliznu, teško udari o pod i zakotrlja se. Brada mi je drhtala dok je mobitel uporno vibrirao. Kako je to bilo moguće? Očigledno je noć bila stvorena za oživljavanje utvara što obitavaju u prošlosti. Na trenutak sam sam sebi ličio na doktora Frankesteina, samo što ja nisam sklapao žive leševe od krvi i mesa, već od uspomena i sjećanja.

Digao sam glavu ka Mayi. Gledala me je beživotnim pogledom s licem nalik posmrtnoj masci. U tišini noći, čulo se samo dobovanje kišnih kapi po staklu prozora i uporna vibracija. Čak je i muzika prestala svirati. Jeza mi se pope uz kičmu i ujede za vrat. Stresao sam i javio.

„Halo?“

„Seane.“

Glas s druge strane linije pripadao je još jednoj aveti odbjegloj s groblja uspomena. Trebao sam to očekivati. Nije mogla biti samo jedna.

„Anna?”

Krv mi je bubnjala u ušima. Napolju se grmljavina zakotrlja nebom. Ne znam zašto, ali pomislio sam na legendu o Votanu i Divljem lovu i sablasnim konjanicima koji su duše lovili u snovima dok je topot kopita avetinjskih konja odjekivao iza oblaka sluteći na loša vremena što slijede, nesreće, ratove i bolesti. Srećom po mene, nisam sanjao.

„Seane…“ Strune glasa su podrhtavale. Prigušeno je grcala. „Ja…“

„Anna, šta se desilo?“ Odgovorila mi je tišina.

„Anna!“

Vrisak u nijemu crnu kutiju razbi tišinu u potpunosti i rasu je u paramparčad svuda po sobi. Linija se prekide. Poput bačene ciganske vradžbine, njen jecaj je ostao da lebdi. U ludoj želji da izađe van, srce mi je divlje udaralo.

Osjećao sam da mi se noge tope. Tle mi se izmicalo. Noć se razlijevala poput loše urađenog akvarela. Kroz istopljene slojeve neona i mraka, razabrao sam Mayu. Stajala je na dah udaljenosti od mene.

Spustila je hladne usne na moje. Osjetio sam ljigavi jezik na svom. Dodir šake na obrazu, nimalo nalik onom iz sna. Bez topline i nježnosti. Kao trapavo prosuta tinta, crne beživotne oči joj se razliše licem otapajući ga.

Ustuknuo sam odvajajući se. Nestala je kao u mađioničarskom triku. Hladan znoj mi je rosio čelo. Ljepljive kapi klizile su niz leđa. Prešao sam pogledom preko stana. Bio sam sam u teatru sjenki.

Pogledao sam u crni displej mobitela. Pokretom palca, tamna površina oživi od boja.

U dnevniku poziva nije bilo Anninog broja. Posljednji poziv je bio od urednika. Zvao me je da pita kada ću završiti tekst pošto sam ga ignorisao nekoliko dana. Annin nisam mogao pronaći. Niko od ljudi iz prošlosti nije mogao znati moj broj niti gdje živim. Nisam imao profil ni na jednoj društvenoj mreži. Čak sam i tekstove pisao pod pseudonimom. Trudio sam se na najbolji način da sakrijem i odvojim starog Seana od ovog sadašnjeg. Šta se to onda desilo?

Dotakao sam usne. Led njenog dodira topio se pod bujicom uzavrele krvi dok je okus poljupca još ledbio na vrhu jezika. Pred očima mi je igrala apstraktna slika istopljenog lica. Pogledao sam u ruke. Drhtale su.

Razmišljao sam da je pozovem, ali sam odustao. Nakon svih godina izbjegavanja i skrivanja, šta sam trebao reći? „Hej, Anna. Zvučat će ti čudno, ali upravo mi je u stanu bila Maya, a onda si me ti nazvala i ona je nestala.“ Zar tako da počnem naš razgovor poslije svega?

Drhtavica nije prolazila. Sjeo sam na kauč ne mareći za mokru odjeću, izvadio sam cigaretu i zapalio je. Nikotin je uvijek pomagao, jedini vrijedni saveznik u slaganju misli. Što sam više razmišljao o svemu, to mi je slika bila jasnija i imalo je više smisla. Sve to što sam prošao. Nemiri, snovi, skeleti prošlosti. Mayina pojava i Annin drhtavi glas.

Pogledao sam ka flaši na podu. Jebeni paradoks zaborava, pomislio sam dižući se po nju. Tren poslije, sjedeći u sjenci, lica obasjanog sablasnom svjetlošću žara cigarete koja mi je visjela na usnama dok mi se toplina širila iz stomaka po cijelom tijelu, donio sam odluku. Trebale su me. To je jedino bilo bitno. Zato sam se i sjetio kako sanjati.


Photo by Aleksandar Pasaric from Pexels

Digiprove sealCopyright protected by Digiprove © 2018 Mirnes Alispahić
Acknowledgements: Photo by Aleksandar Pasaric from Pexels
Some Rights Reserved

Facebook Comments

Leave a Reply