Buđenje duhova, odlomak iz romana “Maya”

Drage moje i dragi moji, u nastavku možete pročitati prvo poglavlje romana na kojem radim. Nadam se da ćete uživati u čitanju koliko ja uživam u pisanju.


1. Buđenje duhova

Navikao sam već na to da dođe povremeno. Useli mi se u krevet na nekoliko noći, u meni probudi hiljade nemira, a onda nestane ostavljajući iza sebe nered koji danima poslije sređujem. Sve do sljedeće posjete. Odavno je nije bilo, toliko da sam već mislio da me je zaboravila.

Ova posjeta je bila drugačija. Čak i nemiri koje je donosila nisu bili oni na koje sam navikao. Ne samo noći, nego i dani. Imao sam osjećaj da mi nečiji pogled pravi rupu u potiljku i prožima tijelo jezom. Odveć poznat osjećaj od kojega sam mislio da sam pobjegao.

Dok bih šetao kroz užurbanu gomilu ljudi ulicama grada kojeg sam sada zvao svojim, uhvatio bih sebe da se okrećem i gledam preko ramena. Pogledom tražim svog posmatrača u moru lica. Sva gledaju u mene. Uzalud. Stresao bih se, pokušavajući otjerati hladnoću, ukorijenjenu u kosti poput korova i na tren bih uspio. A onda bi se vratila.

Ipak, samoća noći je bila najgora. Pokušao sam je otjerati iz svog kreveta drugim ženama, ali čim bi one otišle, pojavila bi se iz svog skrovišta i legla pored mene u zgužvanu, znojem natopljenu posteljinu. Miris njene prethodnice joj nije smetao. Privukla bi mi se na uho i šaputala čarobne riječi koje otvaraju vrata odavno zatvorene prošlosti.

Nije pomagalo ni uspavljujuće rominjanje kišnih kapi po prozorima obojenima nijansama neonskih reklama spolja. Digitalni sat pored uzglavlja pokazivao je tri sata iza ponoći. S radija je dopirao sjetni glas bluzera. Pjevao je o tome kako nebo plače za njegovom dragom i sapire ulice grada suzama. Ta melanholična uspavanka muzike, protkana zvucima kiše, ponekad bi bila grubo prekinuta trubljenjem automobila s ulice ispod ili glasnom psovkom nekog isprskanog pješaka.

Ležao sam i zurio u strop po kojem su sjenke igrale svoju predstavu. Razmišljao sam o vratima koja me je natjerala da otvorim, onima u paučinom skrivenom kutku uma gdje sam se svojski trudio da ne kročim posljednjih šest godina. Nekada, kad sam tek došao ovamo, na drugi kraj svijeta, bio sam tu čest gost.

Valjda je tako trebalo. Da složim mrtvi teret mojih emocija što me je vukao na dno svojom težinom. Odlučio sam prekrečiti ožiljke i lukavo navući u sobičak one aveti koje su me pratile čak i preko okeana pa ih zatvoriti u tamu zauvijek. Potrajalo je, ali sam uspio. Zaključao sam ih i zaboravio na ključ sve dok ona ponovo nije došla, uhvatila me za rukav i povela u mrak.

Noćima sam redovno dolazio u taj zapušteni hodnik, razmicao prašinu i paučinu samo da bih gledao u vrata na kojima je pisalo: PROŠLOST, NE TAKO DAVNA. Dvoumio sam se ispred njih. Gledao sam i pitao se, šta li sada rade duhovi moje prošlosti?

Tako sam je i dozvao. Ne samo nju, već sve njih. Ona je samo odlučila svratiti do mene baš tu noć od svih drugih.

Nije mi trebao nikakav ritual, stol na tri noge bez ijednog čavla, crne svijeće ili ploča sa slovima. Samo mi je šapnula na uho, a ja sam je slušao kao opčinjen. Spustio sam ruku na hladnu metalnu kvaku i okrenuo je. Vrata su zaškripala otvarajući se na moje iznenađenje. Bila je to tek blaga pukotina, ali dovoljna da se sablasti provuku. Uspomene su poput hobotnica, provući će svoje pipke kroz najsitniju rupu, skliske i hladne. Zatvorio sam ih. Već je bilo prekasno.

Tako se u toj noći bez sna, idealnoj za prizivanje duhova, kroz neonom obojene kapi kiše, našla pred mojim vratima. Žena, svjesno prizvana, nesvjesno pozvana. Sablast što se šetala grobljem sjećanja između mermerno bijelih spomenika sazdanim od gorkoslatkih uspomena.

Jedva čujno kucanje na vratima. Dvaput. Pogledao sam na sat. Jedva da su prošle dvije minute od prethodnog gledanja. Oslušnuo sam. Osim dobovanja kiše nije se čulo ništa. Čak su i zvuci saobraćaja zamrli, ostavljajući me samog, okruženog demonima prošlosti, odbjeglim iz nesmotreno otvorene sobe.

Pošto se nije ponovilo, pripisao sam to poigravanju nesanice s mojim umom. Pogledao sam ka ulaznim vratima ispod kojih se vidjela traka svjetlosti iz hodnika. Nije bila prekinuta pa sam se vratio zurenju u strop, glave položene na jastuk od isprepletenih prstiju.

Ponovno kucanje. Ovaj put nešto jače. Gotovo istovremeno, munja prosječe tkanje mračnih oblaka iznad grada. Votan povede Divlji lov, a nebo se zatrese od kopita njihovih bijelih konja.

Podigao sam se u krevetu, sjeo na rub i protrljao oči. Staklena prašina polomljenih snova je bockala ispod kapaka. Kucanje se nastavilo, sitno, ali uporno. Uzdahnuo sam ne bih li barem dio sna odagnao iz očiju. Ostao je i dalje tu dok sam se dizao i kretao prema vratima.

Nisam palio svjetlo. Bila mi je dovoljna svjetlost reklama. Kucanje nije prestajalo.

„Polako. Dolazim, jebote. Znaš li ti uopće koliko je sati?“, mumlao sam kao medvjed teturajući kroz stan.

Skinuo sam lanac i otvorio vrata, ne mareći previše za to što sam bio nag. Tri su sata ujutro. U svom sam stanu. Mogu raditi šta hoću. Uljez iza vrata je narušavao moj nepostojeći san.

„Dobro, koji ti je…“, počeo sam sa bujicom psovki i tu sam se zaustavio. Na trenutak sam prestao disati, zagledan u avet moje prošlosti. Srce je nastavilo lupati po inerciji, poput voza koji se ne može zaustaviti dugo nakon što mašinovođa povuče kočnicu. U tom trenutku, toj sekundi što je trajala vječnost, bio sam klinički mrtav.

Stajala je ispred mene, osvjetljena mutnom rasvjetom. Nenajavljena, a pozvana samo pukom snagom mojih misli i sjećanjem na njen lik.

Slapovi crne kose padali su joj na gola ramena. Bijela haljina, koja joj je sezala do koljena, lijepila se uz nju, ocrtavajući njene obrise. Voda je kapala u prljavi sivi tepih ispod njenih bosih blatnjavih nogu.

„Mayo?“ Njeno ime, zapelo u mom grlu kao riblja kost, konačno se skotrlja s mog jezika.

Uhvatila me je nespremnog. Nisam imao razgovor za suočavanje sa prošlošću koja stoji mokra do kože ispred mog stana. Otkud ona tu? Hiljadama kilometara od svog grada. Našeg grada. Na drugom kraju svijeta. U to doba noći? Nije valjda zaista čula moje dozivanje prošlosti? Zar je moguće da me je našla nakon svih ovih godina?

“Otkud ti?” Tupavo pitanje bilo je sve što sam mogao izgovoriti u tom trenutku.

Umjesto odgovora, samo se sjetno osmjenula. Tek sam tada primjetio da njene krupne oči nemaju sjaja.

„Je li sve u redu?“

Nije odgovarala. Samo je prošla pored mene i ušla u stan. Dok je prolazila pored mene, osjetio sam njen miris. Ni kiša ga nije uspjela saprati sa nje. Zatvorio sam oči udišući je punim plućima. Mirisala je isto kao nekada, na prve dane proljeća, nemir i slobodu. Ni poslije toliko vremena ga nisam zaboravio. Ispod je bila još neka nota koju nisam mogao razabrati.

Pratio sam mokre tragove što ih je ostavila za sobom. Kretala se tiho, klizeći poput sjenke.

Nisam znao šta reći. Od silne poplave pitanja u mojoj glavi niti jedno nije probijalo branu mojih usana. Gomilala su se tu, tik iza mojih zuba, trupci uhvaćeni u mutne virove nakon poplave.

„Otkud ti?” Brana se probi. “Kako si me našla? Što se nisi najavila? Došao bih po tebe, pobogu. Pogledaj se. Sva si mokra. Sačekaj, da nađem peškir.“

Ormar u hodniku je bio pun uredno složenih peškira. Još jednom sam u sebi zahvalio na Ling, mojoj spremačici. Bez te žene stan bi bio nesređen kao i moj život. Ovako sam barem jedan segment imao pedantno uređen, kad već nisam mogao dovesti u red život, a o mislima da ne govorim. Trenutno ih je hiljade jurilo autoputevima mog uma, kočnice su škripale dok su se gužvale jedna o drugu u lančanom sudaru.

S peškirom u ruci, okrenuo sam se ka njoj. Stajala je pored prozora, ruku skrštenih na grudima. Posmatrala je ples kišnih kapi po prozoru uz zvuke senzualnog saksofona, izgubljena u noći. To je tako ličilo na nju, shvatio sam dok sam je gledao. Slobodna ptičica luckastih misli i divlje, nesputane prirode, bila je poput nimfe.

Mobitel zazvoni. Iluzija trenutka se rasprši.

Iznenađeno sam pogledao ka noćnom stoliću. Prvo mi je Maya pokucala, a sada me neko zove usred noći? Urednik? Jedna od ljubavnica u potrazi za društvom? Prišao sam stoliću. Na displeju nije bilo prikaza broja. Neznanac. Nisam se želio javiti. Samo sam isključio zvono i podigao pogled prema Mayi.

Više nije bila okrenuta prozoru. Gledala je u mene beživotnim pogledom. Lice joj je bilo nepomična maska. Mobitel je uporno vibrirao u mojoj ruci. Jeza se pope uz moju kičmu i ujede me za vrat na što se stresoh. Odjednom mi sinu. Njen dolazak i poziv. Nisu mogli biti slučajnost. Pritisnuo sam zelenu slušalicu.

„Halo?“

„Seane.“

Glas s druge strane linije bio je dobro poznat. Pripadao je još jednoj aveti odbjegloj iz mračnog sobička.

Za razliku od Maye, ovaj je bio skriven u najdubljem mračnom kutku te sobe, ispod silnih slojeva krivice i boli. Čak i pomisao na nju izazivao je stezanje u grudima. Plimni talasi uspomena počeše nanositi ostatke prošlosti na plažu moje sadašnjosti.

„Anna?” Ime se jedva probi kroz stisnuto grlo. Krv mi je bubnjala u ušima. Grom udari napolju.

„Seane…“ Drhtavi glas. Prigušeno je grcala. „Ja…“

„Anna, šta se desilo?“ Linija se prekide. „Anna!“

Vrisak u nijemu crnu kutiju razbi tišinu. Njen jecaj je lebdio sobom poput bačene kletve. Srce mi je lupalo kao ludo u želji da izađe van. Tlo mi se izmicalo pod nogama, a noć se topila oko mene.

Kroz istopljene slojeve neona i mraka, razabrao sam Mayu. Stajala je ispred mene na dah udaljenosti. Zaustio sam nešto da kažem. Da je pitam šta sve ovo znači. Prekinula me je spustivši usne na moje. Bile su hladne kao led. Jezik vlažan i požudan pronađe moj. Crne beživotne oči se razliše licem poput prolivene tinte.

Ustuknuo sam. Nestala je kao u dobrom mađioničarskom triku. Nervozno sam prelazio pogledom preko prostorije. Hladni znoj mi je rosio čelo. Pokušavao sam smiriti disanje dok sam se trudio shvatiti šta se upravo desilo.

Stajao sam u praznom dnevnom boravku. Jedino društvo mi je pravio bluzerski bend s radija. Mobitel naslonjen na moje uho u jednoj ruci, peškir u drugoj. Led se topio na mojim usnama, nestajući pod bujicom uzavrele krvi. Šta se upravo desilo?

Pogledao sam u aparat u svojoj ruci. Posljednji poziv sam imao od picerije iz koje sam prije nekoliko sati naručio večeru. Pola nje je još uvijek stajalo u kutiji na stolu. Zbunjeno sam gledao čas u mobitel, čas u mjesto pored prozora gdje je stajala Maya. Tada sam primjetio da je tepih suh.

Prišao sam ne mogavši da vjerujem. Prošao sam kroz hodnik do ulaznih vrata. Tepih ispred njih je također bio suh. Mokrih tragova stopala nigdje nije bilo. Nestao je kao u bajci, ostavljajući me zbunjenog.

Niko od ljudi iz moje prošlosti nije znao moj broj niti je znao gdje sam. Nisam imao profil ni na jednoj društvenoj mreži. Čak sam i tekstove pisao pod pseudonimom. Mislio sam da mi se ne može ući u trag, pa ipak me je tu noć prošlost pronašla, skupa sa svojim duhovima.

Dotakao sam usne. Ukus njenog poljupca je još bio na vrhu mog jezika. Pred očima mi je igrala apstraktna slika njenog lica.

Pogledao sam u ruke. Drhtale su. Shvatio sam da mi svaka dlaka na tijelu stoji uspravno. Sada je sve imalo smisla. Nesanica, nemiri. Nevidljivi pogled što kao svrdlo prolazi kroz potiljak. Hladnoća u kostima. Sve je to vodilo ovome.

Nisam ja tek tako posjetio taj skriveni kutak mog uma i obrisao prašinu sa vrata. Nešto je uzburkalo duhove moje prošlosti.

Bez razmišljanja sam okrenuo poznat broj. Nakon svih tih godina izbjegavanja i skrivanja, konačno sam je zvao i dok je s druge strane zvonilo shvatio sam da ne znam šta da joj kažem. Zaledio sam se. „Hej, Anna. Upravo sam sanjao nešto čudno. Ili to, ili sam doživio nervni slom i izgubio razum.“ Zar tako da počnem naš razgovor poslije svega?

Nije se javila. Prekinuo sam. Drhtavica nije prolazila.

Sjeo sam na kauč, izvadio cigaretu i zapalio je. Nikotin je pomagao u slaganju rasutih uspomena. Ono od čega sam mislio da sam utekao, dozivalo me je nazad. Koliko god zazirao od susreta sa svojom prošlošću, morao sam se suočiti s njom kad tad.

Valjda je i bilo vrijeme. Predugo sam odugovlačio, krijući se na kraju svijeta. Trebale su me. Osjećao sam to. Onaj pogled u Mayinim očima prije nego se istopila ispred mene, jecaj ugušen u Anninom grlu na telefonu. Čak i nestvarni, bili su veoma jasni.

Sjedeći u polumraku s cigaretom u ustima, nesvjestan prisustva demona čije su oči mutno sjale iza mojih leđa, donio sam odluku.


Photo by Aleksandar Pasaric from Pexels

Digiprove sealCopyright protected by Digiprove © 2018 Mirnes Alispahić
Acknowledgements: Photo by Aleksandar Pasaric from Pexels
Some Rights Reserved

Facebook Comments

Leave a Reply