Dijamanti i hrđa sjećanja

Gledam u papir ispred sebe. Na bjelini tri rečenice. Početak romana, a kako se činilo ujedno i njegov kraj. Prošla su već tri mjeseca, četrnaest dana, dvadeset dva sata, trideset četiri minute i četrdeset osam sekundi otkako sam joj presudio tim riječima, ali ko broji? Mislio sam da će poslije toga iz moje glave da potekne bujica riječi kojima ću zasuti papir. Da će poglavlje za poglavljem biti ispisano noć po noć. Kako sam se samo prevario.

Kako da napišem roman bez glavnog lika? Ubio sam je. Ovim istim prstima koji se igraju s cigaretom, motaju je i lupkaju njom o stol. Umjesto poglavlja romana, napisao sam nekoliko priča s posve drugim likovima. Pisao sam ih onih noći kada bih izašao iz stana i svaka bi se završila na isti način, jutrom na vratima tuđe spavaće sobe ili u hodniku s riječima: „Nazvat ću te.“ Naravno, nikada ih nisam stavio na papir. Ostale su poput loših ideja u odjeljku mog mozga, iza staklenih vrata koja su na sebi nosila natpis:

KRUPNE GREŠKE I LOŠE IDEJE. ZABRANJEN ULAZ!

Sada sam sjedio i gledao u te tri rečenice pokušavajući smisliti način da krenem dalje. Prsti prestaju plesati s cigaretom i prinose je ustima. Sipam sebi još viskija, ispijam čašu, punim je ponovo. Povlačim dim iz netom zapaljene pljuge. Ništa. Inspiracija nije dolazila.

Ustajem do prozora. Snijeg pada kao da nikada nije padao, pahulje poput bijelih krpa sipaju s neba. Gledam uličnu svjetiljku u dnu ulice, žuti krug svjetlosti se prosipa oko nje. Tu smo jednom stajali, bila je kasna jesen. Smeđe lišće nam je plesalo oko nogu dok smo se ljubili u izmaglici našeg daha dok na kraju od nas nije ostalo ništa osim sjećanja.

Drugi put je stajala tu, sa snijegom u kovrdžavoj kosi. Nemirnoj kao njen duh. Ostavila je oproštajnu poruku, ispisanu dahom u toj zimskoj noći. Pustila ju je da lebdi dok je pahulje zatrpavaju. Otresla je bjelinu iz kose i otišla niz ulicu s tragom koji je izdajnički vodio za njom.

Ne znam ni sam zašto se prisjećam svih tih trenutaka ove noći. Toplih dodira i hladnih pogleda. Dijamanata i hrđe našeg života.

Dijamanti i hrđa sjećanja

„Hej“, čujem glas iza sebe.

Nemoguće. Kako? Okrećem se i unaprijed znam koga ću zateći. Njen duh. Zaista, stajala je ispred mene, poput fatamorgane koja se prikaže žednom čovjeku na vrelini pustinjskog sunca. Kao od majke rođena. Taj Frankenštajn kojem sam udahnuo i oduzeo život prije tri mjeseca, četrnaest dana, dvadeset dva sata, trideset šest minuta i pedeset sekundi, ali ko broji? Ja sigurno ne.

„Došla si“, nekako sam prevalio preko usana.

„Naravno.“

„Ali kako? Ja… ubio sam te.“

Njen smijeh se prosu sobom poput niske bisera. „Budalo jedna. Stvarno misliš da mene možeš tako lako ubiti? Svoju tvorevinu?“

„Zašto? Zašto si došla? Da mi ponudiš nešto za što sam ceh odavno platio? Da prospeš dijamante i hrđu sjećanja pred mene?“

„Došla sam jer ti trebam. Moraš roman završiti, zar ne?“

Povukao sam dim kojim sam izvuka ono malo života što je preostalo u cigareti, prije nego sam je ugasio u pepeljari. Gledao sam je, besramno upijajući njenu golotinju. Korak naprijed. Gotovo da je mogu osjetiti u nosnicama. Da li to samo nostalgija budi moja uspavana čula ili ljubav zaista ima miris? Note svih onih od kojih sam je skrpio. Mirisala je i prošli put, ali šta ako je ovo samo njen duh? Može li duh mirisati na nju?

Iluzija se rasplinula

Ruka pođe prema njoj. Polako i drhtavo. Bojao sam se da će nestati pri samom dodiru. Iščeznuti kao iluzija, baš kako je i došla. Strepio sam. Na svega nekoliko centimetara od njene kože, prsti stadoše. Treperili su. Grlo mi se stezalo. Mogao sam čuti ratno bubnjanje srca u grudima.

Bademaste oči su me posmatrale. Pupoljak usana je cvjetao pred mojim očima. Posmatrao sam taj prizor kao opčinjeni botaničar što posmatra cvjetanje rijetkog cvijeta što širi pupoljak jednom u deset godina.

Posegnuo sam k njoj. Umjesto svile njene kože, moji prsti samo dohvatiše prazninu zraka. Ponovo je nestala ostavljajući za sobom dijamante i hrđu uspomena, a ja postadoh lovac na duhove.

Sjedam za stol, gledam u onaj bijeli papir i one tri rečenice. Kako nastaviti dalje? Osjetivši dodir nostalgije na ramenu, počinjem kucati. Možda je ponovo dozovem natrag ako napišem prave riječi rituala poput nekog čarobnjaka iz legendi. Možda…


Photo by Daniel Garcia on Unsplash

Facebook Comments

4 thoughts on “Dijamanti i hrđa sjećanja

Leave a Reply

%d bloggers like this: