Iluzija dozvana željom

Čujem vjetar kako korača kroz noć. Lišće krošnji iznad nas šapuće o njemu, treperi od njegova dolaska. Dok gledam u sjaj dva ćilibara s druge strane stola, što proviruju iznad ruba čaše, pitam se nije li samo iluzija dozvana željom? Hoće li je hladni dodira vjetra raznijeti zrakom poput oblaka dima cigarete kojim se skrila?

Pune usne dotiču čašu. Ljubomoran sam na to hladno staklo u njenim rukama. One ga dotiču. Ono osjeća satenski dodir njenih prstiju. Zavidim mu. Pitam se kakvog li su ukusa njeni poljupci. Slatki poput vina sa aromom cigarete? Želim je priviti uz svoje tijelo, utopiti u svom zagrljaju dok mi njene usne vise s jezika.

Ispod napola spuštenih trepavica sanjarski pogled dok ponire u dubine u koje rijetko silazi. U njima se nalaze njeni strahovi i želje, snovi i košmari. U tim sobama nalaze se stvari kojima samo rijetki imaju pristup. Poželim je uzeti za ruku, izvesti iz krugova pakla što ih je sama izgradila, ciglu po ciglu, poljubac po poljubac, greška za greškom, odvesti je daleko i reći da će sve biti u redu. Da ću biti hram za njene misli. Da ću biti budala koja pravi dvore od pijeska i iznova ih diže svaki put kada ih poruše talasi njenih nemira.

Zaplićem se u mrežu istkanu od njenog pogleda. Svaki pokret magija na djelu. Način na koji miče kosu s lica. Kako prinosi cigaretu ustima. Čak i dim pleše magijski ples oko nje skrivajući je svojim plavičastim zagrljajem. Ni pogledom je ne mogu ukrasti u cijelosti, a tako bih to volio. Ovako kradem dio po dio, stavljam na gomilu da mogu posIluzija dozvana željomlije složiti cijelu slagalicu zvanu ona. Zvonki smijeh se prosipa poput rasutih bisera. Želim ga pokupiti i pohraniti u neku kutijicu. Ponekad je protresti noću samo da čujem taj kikot kao malu noćnu muziku.

Sjenke od njenog lica prave svoje pozorište, plešu i igraju. Među njima vidim dva poznata lica, smjenjuju se u svojoj igri. Kurva i svetica. Svjetlost i tama. Želim ih obje podjednako dok se stapaju u jedno.

Bio sam kolekcionar slomljenih srca, onih koja sam sam lomio, a njeno sam poželio uzeti u dlanove kao ranjenu pticu i njegovati. Njeno nisam želio u svojoj kolekciji. Nije mu tu bilo mjesto.

Želim potrošiti kožu njenog vrata svojim usnama, bahato prošetati prstima njenim tijelom. Želim je nazvati svojom, ma koliko to sebično zvučalo. Uzimam je za ruku i odvodim.

Noć je svila što nas obavija dok vodimo ljubav na postelji od oblaka. Tope se pod nama od užitka i kaplju s neba kao kiša. Na tren, isključio sam svijet. Istrgao bih osigurač njegovog napajanja u tren oka ako bi to značilo ostanak u tom limbu s njom.  Da pijem mlijeko njene puti, slatki nektar bogova i živim u mirisu njene kose prosute po mojim grudima.

Nazvao sam je boginjom, nasmijala se i rekla da nisam ozbiljan. Nisam. Boginja je mitska ljepotica, neko satkan od pustih vjerovanja. Ona je bila tu, na meni. Stvarna. Opipljiva. Kože mekše od satena. Savršena u svojoj nesavršenosti, nesvjesna ljepote koju skriva u tamnoj strani svoje prirode.

Privija se uz mene. Spava s jednom nogom preko mene. Slušam njeno disanje i osjećam otkucaje njenog srca ispod vrele dojke. To je simfonija savršenstva. Osmijeh mi se razlijeva licem kada čujem blago, sitno hrkanje.

Volim je gledati dok spava. Očima milovati obrise njenog ramena u mraku, spuštati se niz tijelo i grliti je pogledom. Steže me jače. Nešto sanja. Volio bih da ta noć nema kraja, kao one besane što ih provodim sam uz vino ukusa njenih usana.

Ne želim otići. Po prvi put, nakon ko zna koliko vremena, poželio sam ostati. Staviti na ruke okove njenog mirisa i predati joj se. Ponuditi palače od snova i baciti svijet pod noge.

Šapat lišća me vraća u stvarnost dok trapavi koraci vjetra rastjeruju trik beskraja oko mene, a ona nestaje u dimu cigarete koja lagano dogorjeva među mojim prstima. Bila je samo iluzija dozvana željom. Da mi je barem ostala ona kutija bisera. Poput voska svijeće, tako se i moja sjećanja tope i nestaju. Jednog dana, kada dođu do kraja i dogore, pitam se hoću li nestati s njima?


Photo by Duncan Shaffer on Unsplash

Facebook Comments

6 thoughts on “Iluzija dozvana željom

    1. Znaš mene. Moram presjeći s vremena na vrijeme 😀 Samo trenutak zarobljen u vremenu, viđen mojim očima.

Leave a Reply

%d bloggers like this: