Svjetlonosac

1. Niti mreže se tresu

Na niskoj tronožnoj stolici sjedio je starac lica izbrazdanog borama, što su se gubile u sijedoj čekinjastoj bradi, pogleda zakovanog za vatru u kaminu. Po plamenom obojenom zidu iza njega sjenke su igrale svoju predstavu.

Večeras su kockice davno pokrenutog plana konačno padale na svoje mjesto upotpunjujući pažljivo slaganu slagalicu, jer ništa drugo, sem vremena i želje za osvetom nije ni imao u toj kolibi na rubu svijeta.

Svjestan veličine svoje strpljivo ispletene mreže dopustio je sebi jedan osmijeh. Gotovo da je mogao osjetiti trzanje njenih niti. Tanke usne se nakriviše, a bore na njegovom licu se zatalasaše poput nemirnog mora. U treptaju oka, osmijeha nestade i krhke ledenice njegovih misli se razbiše u paramparčad. Nije se smio opustiti, imao je još posla. Posegnu ka uredno složenima drvima kraj kamina, uze jedno i baci ga u vatru.

Podignu se i istegnu staračko tijelo. Zglobovi zapucketaše. Osjećao je grubo ožiljno tkivo na svojim leđima pod tkaninom košulje. Podsjetnik na davnu prošlost.

Došao je do prozora, razmaknuo zavjesu i pogledao vani.

Svega nekoliko metara od njegove kolibe, svijet se završavao. Progutala ga je neobična gusta bijela magla ni nalik onoj što se spuštala s planinskih vrhova. U njoj su nestali i noć i nebo, mjesec i zvijezde. Ostala je samo bjeličasta melasa čiji su se pipci vrzmali svuda uokolo.

Konačno, pomislio je. Vrati se do kamina, uze komad luča čiji se vrh zapali u vatri, a onda se vrati do prozora i drhtavom rukom upali fitilj u zemljanoj posudi punoj guste, masne tečnosti. Zrak ispuni vonj gorućeg ulja. Plamičak stidljivo zatreperi kao da se plaši tmine.

Starčev zadatak je bio ispunjen. Pogleda napolje. Utroba magle se uznemiri, teturava figura izroni iz nje, zastade pa krenu prema kolibi. Starac pođe prema vratima da dočeka gosta.

2, Kroz maglu

Mladić je tumarao kroz maglu. Činilo se da je oduvijek bila tu jer nije ni primjetio kada se spustila. Neobična, bijela i gusta. Samo ga je progutala, skupa sa svijetom oko njega.

Nije se mogao sjetiti kako se našao u tom sablasnom krajoliku ili bolje reći, kako se izgubio u njemu jer niti je znao kako je došao niti gdje je pošao. Grubo sukno njegove isprane, bezbojne halje grebalo mu je kožu. Poderana i otrcana, bila je natopljena krvlju. Čijom? Tuđom? Njegovom? Nije mogao biti siguran. Nije ništa osjećao, a ako ne osjeća bol onda krv nije mogla biti njegova, govorio je sebi.

Posljednjeg se sjećao puta kroz neku drevnu šumu kojom je vladao praiskonski mir. Nije bio sam, bila ih je cijela kolona, desetak njih obučeni u istu otrcanu odjeću. Neki su na nogama imali kožne sandale, neki umjesto njih zadebljalu i tvrdu ispucalu kožu na tabanima.  Išli su na neko hodočašće, prvi je nosio na ramenu ogromni križ, ostali su išli za njim pjevajući vjerske pjesme slaveći Boga.

Začuo se galop konja. Na leđima moćnih životinja dođoše razbojnici. Naletjeli su na njihovu grupu hodočasnika, sjekući i udarajući teškim mačevima. Jauci su se prolamali zrakom.

Bol. Strah. Topla vlaga koja natapa njegove pantalone dok pada na ćilim od truhlog lišća. Mrak ga grli i uzima k sebi, a onda se budi u bjelini magle.

Kao da se probudio u košmaru, bilo mu je hladno. Drhtao je. Strepio je od onog nevidljivog što je vrebalo negdje van njegovog vidokruga u utrobi sivog čudovišta koje ga je progutalo.

Lutao je kroz maglu, uplašeni maleni dječak zarobljen u noćnoj mori iz koje ne može pronaći izlaz na javu. Šaputao je sebi u bradu, hrabrio se da je to sve samo u njegovoj glavi. Da u magli nema ničega, da hoda morom dok čeka buđenje.

„Sjećanja. Samo ružna sjećanja.“ To je sebi rekao pokušavajući otjerati jauke umirućih, rzanje konja i urlike napadača što su odjekivali maglom.

I kada je ugledao tračak svjetlosti ispred sebe, isprva nije povjerovao u to. Protrljao je oči, ali sitni žuti krug nije nestajao. I dalje je prigušeno svjetlio u gustoj bjelini poput svjetionika za izgubljene brodove u noći. Krenuo je prema njemu u potrazi za odgovorima.

Iz magle izroni drvena koliba na čijem je prozoru svjetlila uljana lampa. Vrata se otvoriše i na njima se pojavi starac dobroćudnog osmijeha, iskrivljen od godina.

„Uđi“, rekao mu je kroz krezubi osmijeh. „Nemoj da nam hladnoća i magla ulaze unutra.“

3. Glasnik

Gledao ga je dok je sjedio pored kamina. Zagledan u vatru, drthao je uplašeno se njišući naprijed-nazad. Zar je to zaista on? Moćna figura svedena na to? Uplašenog dječaka koji se boji vlastite sjene i onoga što čuči u magli?

Odjek sjećanja zaostao u hodnicima starčevih uspomena, nošen vjetrom sjete dođe do njega. Slike nekog drugog vremena zaigraše pred njegovim očima. Svi su bili tu,  on, njegova braća i otac. Tada nije bio naborani starac.

Još uvijek se sjećao bijesa zbog toga što su ga izdali i bola koji ga je potopio kada su zamahnuli mačem. Ožiljci na leđima ga zasvrbješe. Želio je zguliti grubu košulju sa sebe i iščupati te proganjajuće ostatke prošlosti.

Htio mu je prići, obaviti kvrgave prste oko njegova vrata i stiskati, ali time ne bi dobio ništa. Svi oni potezi koje je povlačio na toj šahovskoj ploči osvete bi bili uzaludni, a tako grandioznu partiju nije želio upropastiti običnim činom gnjeva. Ne, morao je patiti u vječnosti, poput njega.

Nešto se začu na krovu. Mladić se trznu i pogleda ga uplašeno.

„Ne boj se“, ohrabri ga starac. „Idem vidjeti šta je.“

Čim su se vrata kolibe zatvorila iza njega, začuo je klepet masivnih krila. Podigavši pogled ugleda visoku figuru u crnom kako stoji pored dimnjaka. Moćna crna krila na njegovim leđima se umiriše.

Ispod jakih očnih lukova, velike crne oči su sijale poput užarenog ugljevlja. Nisu imale beonjača niti trepavica. Dugo lice gosta je imalo naglašene, oštre crte i bilo je posve glatko.

„Konačno sam ti ga doveo. Izvini što je potrajalo,“ duboki glas gosta odjeknu maglom.

„Šta je vrijeme za nas, Gabriele? Godine su tek kapi u okeanu beskonačnosti“, odvrati starac. Činilo se da je teret vječnosti pao s njegovih leđa jer je sada stajao uspravno. Glave visoko podignute s novim sjajem u očima. „Naš plan je uspio?“

Visoka prilika na krovu se nasmija. „Tvoj plan, brate. Ja sam samo izvršitelj.“

„I glasnik dobrih vijesti. Hvala ti na tome.“

„Bilo mi je zadovoljstvo učestvovati u njegovom padu. Bio si u pravu. Sujetan je i to ga je koštalo.“ Potmuli smijeh se zakotrlja iz dubine njegovih grudi. „Neka pati.“

„I hoće, Gabriele. Patit će cijelu vječnost u društvu onih koji ga željno čekaju.“

„Vidimo se uskoro, Svjetlonošče.“

Starac klimnu glavom. Crna krila se raširiše i gost nestade u visini.

Prije nego je ušao u kolibu, Svjetlonosac izbrisa osmijeh koji mu je titrao na usnama.

4. Pad moćnih

 „Ko je to bio? Čuo sam glasove.“

„Vrane. Dođu da se ugriju u ovakvim noćima. Otjerao sam ih.“

Nije mu se činilo da tjera vrane. Nešto u starcu se promijenilo kako se vratio spolja. Gledao ga je drugačijim očima. Stajao je nasred sobe i posmatrao ga.

„Kako su moćni pali“, reče starac osmjehujući se. Zloba se nazirala u njegovom osmijehu.

„Ne razumijem.“

„Znaš, nisi bez razloga naišao na ovu kolibu dok si bauljao onom maglom napolju“, nastavi starac. „Trebala mi je vječnost da te dovedem ovdje, ali sam bio spreman čekati i duže.“

„O čemu pričaš?“

„Zaista se ne sjećaš?“ Smijeh nalik drobljenju stakla ispuni kolibu. „Znao sam da si slab, ali nisam imao pojma koliko. Znaš li šta je ironija svega ovoga? Tvoja djeca su dovela do tvog kraja.“

Mladi hodočasnik nije imao pojma o čemu je starac pričao.

„Bilo je jednostavno zavaditi ih. Smišljati silne religije što ti slave ime, a opet uperene protiv tebe jer sa svakom novom religijom, moć ti je slabila.

Nije im dugo trebalo da se počnu međusobno klati u tvoje ime. Svi ubijeđeni da vjeruju u pravog boga, prolijevali su bratsku krv. Odbijao si da povjeruješ u to, zar ne? Kako da se tvoja djeca otmu kontroli i okrenu protiv tebe? Tvoja sujeta to nije mogla podnijeti. Samo jedan je to uradio i njega si prognao. Zar se ne sjećaš svog sina?“

Spoznaja se rađala negdje u njemu, još uvijek nejasna. Nije znao šta da kaže.

„Koliko sam samo čekao da siđeš sa svog trona i uđeš u tijelo smrtnika kako bi umro i došao ovdje.“

U trenu, starac se nađe pored mladića i obavi svoje iskrivljene prste poput kandži oko njegova vrata prije nego je stigao reagovati.

Plamen suknu iz kamina u sobu. Vapaji bezbrojnih duša zarobljenih u vječitom bolu i patnji su se čuli u vatri. Dok je gledao u starčeve crne oči bez beonjača spoznaja dođe, ali prekasno.

Mladić pokuša zaustiti njegovo pravo ime, ali starac pojača stisak i lagano poput krpene lutke baci ga u vatru. Njegov bespomoćni krik se utopi u bujici glasova. Plamen se povuče u kamin i sve bi kao prije.

„Zbogom“, reče starac gledajući u plamen dok su mu s lica nestajale bore, a njegovo pravo obličje se vraćalo. „Oče.“

Osjećao je kako iz ožiljaka na leđima rastu nova krila dok mu je energija kolala tijelom. Sada kada je njegov otac okovan u paklenom ognju, svijet je trebao novog boga. Smijeh odjeknu kolibom, prekinuvši čak i igru sjenki na zidu.

 

Ova priča je objavljena u zbirci “Greške u koracima” Istrakon 2018.


Naslovna slika: fLieRz

Facebook Comments

2 thoughts on “Svjetlonosac

Leave a Reply

%d bloggers like this: