Kad maestral puhne – njegova priča

Sjedim na balkonu dok me večernji povjetarac miluje po licu. Pogled uperen ka daljini. Cigareta dogorjeva između prstiju, povlačim dim. Slatki gutljaj crnog vina mi klizi niz grlo. I nakon toliko vremena se pitam, preispitujem, vrtim film u glavi. Mučim samog sebe pitanjima iz prošlosti. Nije to uvijek, ne. Dođe mi to povremeno kad maestral puhne.

Pokušavam da shvatim kada i zašto smo prestali jedni drugog gladni? Kada su naši dodiri postali hladni? Kada smo postali stranci jedno drugom kao da se nikada nismo znali?

Nekada su nam svi zavidjeli. Sve žene su htjele biti na tvom mjestu, boginja pred kojom sam ponizan padao. Da si prstom pokazala na zvijezdu na nebo, sručio bih ga pred tvoje noge i od zvijezda ti napravio krunu, a tvoj sjaj bi i najsjajniju zasjenio. Da si tražila svijet, pokorio bih ga i darovao ti ga da vladaš njime.

Pisao sam ti priče, šaputao slatke riječi na uho dok bi ležala pored mene sklupčana na mom ramenu kao promrzla ptičica, slomljenih krila, gladna moje ljubavi kojom sam te obožavao hraniti. Milovao sam tvoje tijelo osjećajući njegove drhtaje pod jagodicama svojih prstiju dok sam njima prelazio tvojom satenskom kožom. Uvijek sam govorio da ga volim istraživati, prstima, jezikom, usnama, uzduž i poprijeko. Bio sam neumorni istraživač, voljan da te istražim do kraja, da iscrtam mapu tvog bića samo za sebe. Da znam sve njegove tajne, svaku oblinu i krivinu, svaki mladež prosut po njemu. Da te ne dam nikome.

Sjećam se one doline u dnu tvojih leđa, koju sam toliko volio ljubiti. Gdje sam toliko puta spustio glavu i odmorio se, uživajući u mirisu tvoje kože. Koliko si se samo puta nasmijala dok sam počivao tu, nakon što bi naša tijela umorno klonula od uzavrele igre strasti koja nas je nosila do vrhunaca užitka.

Volio sam jednostavnost tvoje složenosti

Volio sam način na koji si mi se otvarala. Tvoju vrelu vlažnost u koju sam uranjao kada si mi se u potpunosti davala i predavala. Tvoje oble grudi, jedre i krupne, one tamne bradavice koje bi se ukrutile svaki put kada bih preko njih prešao grubim jagodicama prstiju. Volio sam i tvoj stomačić, onaj sitni ožiljak na njemu koji si spominjala kao tvoju nesavršenost, dolje ispod pupka iz kojeg bih se i otrova napio.

Volio sam što bih te prvu vidio kada bih otvorio oči i posljednja prije nego bih zaspao. Što sam te ljubio svako jutro usnulu, što si me grlila u snu, što sam ti poljupcem mamio osmijeh na usne. Volio sam pomjeriti onaj nemirni pramen kose sa tvog lica i samo ležati i posmatrati te. Osluškivati ti dah dok usniš.

Volio sam te savršenu u svojoj nesavršenosti, jednostavnu u svojoj složenosti. Ti si bila sunce koje bi otjeralo tmurne oblake koji su me pohodili. Otjerala bi misli koje su se rojile kao roj dosadnih muha. Nemir što me obuzimao odagnala bi jednim pogledom. Donijela bi smiraj na trepavicama svojih očiju, smirivala bi oluju koja bi kidala moje biće kao kakva boginja, jašući na pjenušavim valovima spokoja koji me je potapao kada bi bila tu.

Tišina nikad glasnija

Sada te mogu tražiti samo u svijetu snova, iza bedema tog usnulog kraljevsta kojim vlada Pješčani čovjek i tek te ponekad nađem. I tada si opet moja, kao nekada.

Sjećam se hladnog stana, praznih pogleda i tišine koja se spustila na nas, poput mrtvačkog pokrova. Nikad glasnija.

Sjećam se i pogleda koji su pekli gore od vatre paklene, riječi teških poput maljeva. Nevjerovatno koliko su nam lako klizile preko usana, kao da nikada nismo bili mi. Kao da nikada nije bilo zrnca ljubavi između nas.  Ni dobar dan ni dobro veče. A svi su nam zavidjeli na sreći.

Šta se desilo? Kako takva ljubav padne? Ko se usudi prkositi joj i oboriti je? Jesmo li oboje krivi tome? Ili sam ja nešto učinio? Možda ti? Vjerujem da smo ipak oboje krivi, drugačije ne može. U nekom trenutku smo se previše opustili, previše odlutali jedno od drugog. A nismo to smjeli dopustiti sebi.

Izdajničke oči

Čujem da ti dobro ide. Javljaju mi ljudi. Znaš ljude. Lagao bih kada bih rekao da se i ja ne raspitujem. Trudim se da to ne izgleda previše očigledno, ali bojim se da mi to ne polazi za rukom. Oči me izdaju. Zasjaju izdajnički svaki put kada čujem za tebe ili kada spomenem tvoje ime. Suza se rodi negdje na kraju. Nekad se i otme, pa krene niz obraz. Kurva izdajnička.

Vjetar, kažem ja. Dosadna mušica upala u oko. Ali trudim se. Još par godina i izvježbat ću se. Postat ću maher u laganju samog sebe i drugih. Neprikosnoven na svijetu.

Pitam se pomisliš li i ti nekada na mene. Mučiš li sebe prošlošću? Ne uvijek, tek ponekad, kao ja. Da li se zapitaš šta bi se desilo da se sretnemo negdje na ulici? Da li bi i dalje bili jedno drugom stranci pa prošli jedno pored drugog kao da se nikada nismo sreli u životu? Ili bi poletjeli jedno drugom u naručje kao u onim sladunjavim romantičnim filmovima koje smo voljeli gledati zagrljeni?

Naiđi tako povremeno na krilima maestrala

Čujem komešanje iza sebe, moram se povući iz svojih misli. Bosi koraci mi prilaze, tuđe ruke mi se spuštaju oko vrata, tuđe usne me ljube.

„Bilo mi je prelijepo. Hvala ti. Javi se.“

Glas sličan tvom, ali nije. Dodir sličan tvom, ali nije. Ni imena joj se ne sjećam. Zar je bitno? Tek još jedna u nizu, da popuni prazninu. Da zaboravim na usamljenost.

Odlazi i ostavlja me samog na balkonu. Dogorjela cigareta među prstima se diže do usana. Povlačim dim. Cigarete i vino, moji stari znanci. I ti, nastanjena u mojim mislima, pustila korijenje poput korova koji se ne da iskorjeniti. Ne želiš da odeš. Ali sve i da želiš, ja ti ne dam. Neka te. Naiđi tako povremeno na krilima maestrala i donesi mi smiraj, makar i na kratko.

Facebook Comments

Leave a Reply